Iza mene su tri godine rekreativnog trčanja. Najprije samoukog, zatim dva mjeseca u HT školi trčanja, pa šest mjeseci u Omegi pod vodstvom Ande Tomaš i Drage Paripovića. Oduvijek sam mislila da sam individualka, no prevarila sam se. Tek kad sam počela trčati s mojom dragom maksimirskom ekipom, otkrila sam koji je to gušt. S veseljem sam iščekivala svaki utorak, četvrtak i subotu. Uvijek bi se dobro istrčali, ali uz to i dobro nasmijali i napričali o našoj nezaobilaznoj temi – hrani. A nismo samo trčali. Jeli smo kiflice, čvarke, špek, luk, kekse, tortu, vjeveričine lješnjake… Padali su dogovori tko dolazi na trening, tko ide na koju utrku…

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Troje nas zagrizlo je i odlučilo se okušati u polumaratonu. Razmišljala sam o njemu još prošle godine, ali ljeti sam se po jakim vrućinama ulijenila i nisam dovoljno trčala pa za jesen nisam bila spremna. Inače svake zime spavam zimski san od prosinca do ožujka. Povučem se pod dekicu uz film ili knjigu. Al’ ove je bila Omega, Anda, Drago, Maksimirci. ‘Najbolje su pripreme zimi! Nema dekice’, veli Drago. Zna čovjek, ako kome mogu vjerovati to je onda Drago, naš trkači virtuoz. Neizmjerno sam sretna što sam ga upoznala i imala prilike trčati pod njegovim vodstvom. Uz treninge, neiscrpno nam je dijelio svoje dugogodišnje iskustvo.

Donosim odluku – u 2018. ću istrčati prvi polumaraton. Cijelu jesen trčim i u odličnoj sam formi. Ali dolazi zima, snijeg, bolesna djeca. Pauziram i kukam: ‘Uf, pet tjedana nisam trčala’. Vraćam se ekipi i trčanju, ponešto odradim i sama ako ne stižem s ekipom. Dobro je, tijelo i noge ipak pamte. Nisam na početku. Forma je još uvijek tu. U tjednu trčim sprinteve, tempo, za vikend ostaje duljina. U društvu ju je lakše odraditi.

Do sad sam trčala samo petake i cenere. Treba krenuti na više. Vrijeme je za prvu dvanaesticu. Drago ostaje sa mnom: ‘Skupa ćemo! Bit će ti lakše’. I bilo je! Zahvalna sam mu ko bratu!

Preskačem jedan vikend. Dolazim idući. Trebala bi povećati, ali ipak ostajem na dvanaestici. S Doris otkrivam novu stazu. Trčimo uz potočić maleni gdje voda žubori. Stiže nam proljeće, cvrkuću ptičice, grije nas sunce, uživam u zrakama sunca i mirisima cvijeća.

Idući vikend Andrea trči s dečkima. Prespora sam za njih, odoše ispred mene u prva dva kruga. Dečki odustaju nakon drugog, a nas dvije trčimo i treći. Pala je prva petnaestica!

Dolazi Uskrs. Idemo na obiteljski izlet. Trebala bi se ustati prije puta i istrčati duljinu, al nemam snage. Ne trčim prije puta. Vozimo se, šećemo, obilazimo gradove… Šetuckam uz Dravu s djecom i suprugom: ‘Ideš li trčati?’ ‘Ja bi, al u trapericama sam’, odgovaram. ‘Ne traži idealne uvjete! Čuvam djecu. Odi!’

Zahvalna sam mu i jurim. Nije važno u čemu trčim. Bitno je da sam zbrisala od djece i muža. Hahahaha! Krka se približava, nemam više vremena. Bitno da istrčim duljinu. Makar u trapericama! Tenisice su na nogama. Bar nešto! Trčim uz Dravu, prelazim ju. Sad malo po baranjskoj strani. Nije baš udobno u trapericama, znojim se, traperice se lijepe, ali trčim. Počinje kiša. Ne smeta. Imam cilj. Imam slobodu. Trčim isplanirano. Nije ujutro, nije doma, al je ipak po planu, na Uskrsnu subotu. Vraćam se mokra i sretna. Uspjela sam se držati plana. Muž i djeca me čekaju u autu. Pobjegli su od kiše. Jedva čekam tuš i krevet.

Nedostaje mi vrijeme. Ne odlazim na trk s Maksimircima, ali nastavljam sama. Polumaraton se primiče. Slijedim Dragine upute o treninzima.

Mislila sam da ću biti flegma, ali nisam. Odbrojavam dane do polumaratona. Uf, hoću li uspjeti? Nije mi bitan rezultat. Bitno mi je stići do cilja. Gledam stazu na karti. Gotovo da je ravna. Čeka me samo jedan veliki spust u kanjon pa nakon toga uspon iz njega. Obitelj ide sa mnom. Odlučili smo spojiti ugodno s korisnim i napraviti obiteljski izlet. Kad istrčim, čeka nas uživancija na Krki i Šibeniku.

U četvrtak pakiramo stvari. Dogovor je da suprug odlazi po djecu, stavlja stvari u auto i dolaze po mene. Gledam prognozu. Čekaju nas dva oblačna dana. Temperatura 10-22 stupnjeva. Idealno! U kontaktu sam s Maksimircima Krkačima. Izmjenjujemo informacije kad tko kreće, treba li kome podići broj, što nosimo od opreme, u čemu trčimo.

Javlja mi se prijateljica maratonka: Upravo stigle upute od trenera: vazelin, obavezna krema za sunčanje, skinut se što više, ne divljati, staza nije za PB-e , paziti se dehidracije, uživati u utrci i ljepoti staze. Ona veli da trči bez gaća. Kako, molim? Veli da je hipersenzibilna pa ju žuljaju. Auuu, s vazelinom i bez gaća! Hahahahaha!

Panika! Spakirala sam tajice i kratke rukave za trčanje. Umrijet ću u tome! Treba mi laganija odjeća. Hitno zovem muža: ‘Molim te ponesi mi šorc, majicu na bratele za trčati, šiltericu, kremu za sunčanje.’ Vazelin? Nemam ga, ma mogu i bez njega! Što će mi on? Tijekom toplog vremena na mjestima gdje se vlažna koža trlja o drugu kožu, može doći do crvenila i malih ogrebotina koje peckaju. To su područja ispod koljena, prepone i ispod pazuha. Mazanjem vazelinom prije utrke, sprječava se oštećivanje kože i crvenilo.

Javlja se Drago: ‘Pokušajte se danas pripremiti za sutra od uzimanja tekućine do ugljikohidrata. Sutra obavite doručak do 7:30. Zatim piti dosta vode ili rehidromix. Pokušajte ne konzumirati mliječne proizvode – mlijeko i jogurt. Zagrijavanje i istezanje! Ako bude vruće, stavite šiltericu da vas sunce ne udara direktno u čelo. Nemojte trčati u dugim tajicama ili rukavima, namažite se kremom. Nemojte piti vodu samo da se nalijete nego pijuckajte malo po malo da vam ne sjedne na želudac kao da ste progutali kamen. Čuvajte se nizbrdice da ne bi fasovali na uzbrdici do cilja. Naspavajte se i sretno vam svima’.

Zlata vrijedni savjeti i podrška. Slušamo ga i puno nam znači njegova zadnja uputa. Uzbuđenje raste, iščekujem poziv i letim do auta. Ipak sam napeta! Čujem se s prijateljima. Svima nam je upitan dolazak i podizanje broja. Mi stižemo na vrijeme. Podižem Andrein, Deanov i svoj broj. Dolazi Anda. Daje mi savjete i ohrabruje.

Djeca se igraju na dječjem igralištu. Stiže prijatelj sa suprugom, kćerkom i psom. Malo se družimo. Odlaze na spavanac. Dolazi Dean s obitelji. Malo ćakulamo. Dajem mu paket. Odlaze i oni na spavanac.

‘Djeeecooooo! Ajmo na spavanac’, dozivam i ja. Mi smo u Skradinu. Raspremamo stvari, večera i spavanac. Treba se dobro naspavati i odmoriti. Ujutro je buđenje u 6:30. Traje to dok se svih šest izredamo u kupaoni. Doručak. Obavljen je do 7 sati.

Oblačim šorc pa na njega tajice. Top, majicu na bratele, kratke, pa duge rukave. Uzimam šiltericu, sunčane naočale, kremu za sunčanje. Vežem tenisice pa još dupli čvor da se slučajno ne bi odvezale. Svi smo spremni. Poruke zvrckaju na mobu. Maksimirci i prijatelji ohrabruju. Nervozna sam.

U 8:15 stižemo na odredište – Burnum, gdje će nam biti cilj. Izgrađen je u I st. poslije Krista. Još su uvijek vidljivi ostaci lukova rimskog vojnog zapovjedništva, a očuvan je i amfiteatar u koji ćemo maestralno utrčavati kroz cilj. Do 9 voze busevi prema startu – Eko kampus Puljane.

Još se družim s obitelji, al nisam od koristi. Stalno visim na mobu i razmjenjujemo dogovore. ‘Odi u bus’, požuruje me muž. Svi me grle i ljube. ‘Sretno mama’, viče ih svih četvero u glas. ‘Sretno ženo’, pridružuje se i ljubav.

U Busu upoznajem Daliborku. Ovo joj je treći polumaraton.  Smiruje me. Ohrabruje. Napeta sam ko šipak pun koštica. Busom prolazimo nizbrdicu i uzbrdicu koja nas čeka na utrci. Majko mila! Što je meni ovo trebalo? Vidjela sam na karti da nam je utrka više-manje ravna i da me čeka spust u kanjon i uspon iz njega. Znam da me čeka spust i dizanje od 200 metara nadmorske visine. Al uživo je puno gore.

Dolazimo u Puljane. Razgledavam muzej gdje je prikazano kako su iskapali i obnavljali amfiteatar. Ne škodi malo povijesti prije utrke. Duge rukave sam ostavila u autu, a sad bi bilo vrijeme izaći iz tajica i kratkih rukava iako mi je još malo hladnjikavo. Nema druge. Skinuti se moram.

Maksimirci Krkači se okupljaju. Nitko nije razmišljao o suncu. Sreća da imam kremu za sunčanje pa se svi redom mackamo. Spremamo stvari u buseve i oni odlaze na cilj gdje će nas dočekati. Zagrijavamo se, istežemo, lagano trčkaramo. Odlazimo do pogleda na kanjon. Uživamo u pogledu. Opet svi redom kukamo kakva nas uzbrdica čeka.

Minute prolaze. Pozdravlja nas voditeljica, ravnatelj Nacionalnog parka Krka Krešimir Šakić, organizator 1. Krka polumaratona Robert Franjković. Tu su i poznata trkačka imena. Zbog naše Ande, gledam njenu konkurenciju, ultramaratonke Mariju Vrajić i Nikolinu Šustić. Tu su i dečki, ali oprostite, ovaj put odmjeravam samo ženske snage.

Primiče se deset sati, primičemo se startu. Dean se probija prema prvim redovima. Ja ne. Ne pucam na rezultat, pucam na prolazak cilja u roku od tri sata na koliko je ograničena utrka. Procijenila sam da bi mogla istrčati za 2:20-2:30. Dobro se poznajem. Nedavno po jednom izračunu PB-a svog petaka i cenera sam došla do tog rezultata. Ma poznam ja sebe i bez matematike, već prije izračuna sam sama napravila upravo takvu procjenu.

Odbrojavanje i pucanj! Ideeeemoooooo! Andrea kreće sa mnom. Odlučila je trčati laganije, sa mnom. ‘Ma idi brže, možeš ti to! Ja bum lagano’, velim joj. Na drugom kilometru se odvaja. Uživam u trci, prirodi, žutom cvijeću na zelenoj livadi, bijele rascvale voćke mirišu mi na med. Približavamo se rijetkim seocima. Tamo u nosnice ulazi svježe pokošena trava. Divim se našem divu Velebitu čiji su vršci pokriveni snijegom. Zahvalna sam mu na svakom dašku vjetra koji nam pošalje. Veseli me cvrkut ptičica. Dan je vruć, ko da je ljeto, sunce prži. Sva sreća da sam se optimalno obukla, da imam šiltericu i kremu za sunčanje.

Prvi kilometri odmiču bez problema. Ulazimo u Nečven, seoce s malobrojnim stanovnicima, ali koji zdušno navijaju i ohrabruju: ‘Ajmo cureeee’. Hvala vam! Djeca veselo daju pet. Došla sam do petog kilometra. Četvrtina je tu! Trčim dalje. Dobro mi ide.

Plan je bio pet okrepa, ali kako je vruć dan, ubačena je jedna dodatna, šesta. Odlučila sam stati na svakoj. Pijem decilitar vode. Savršeno me osvježava. A tek naranča! Kako paše! Vrijedni dječarci skupljaju pobacane plastične boce. Bit će dobar đeparac za povrat plastične ambalaže, a priroda zahvalna za čuvanje okoliša.

Prešla sam sedmi kilometar. Oho! Trećina je iza mene. Ma ide to meni!

Na ceneru sam. Polovica je tu! Dok sam ja na desetki, u susret mi dolaze oni koji su na dvanaestici jer se dio puta preklapa staza. To ohrabruje. Uskoro je okret. Više mi neće sunce tući u prsa junačka, nego u pleća. Jako je vruće. Razmišljam o skidanju. Ipak sam ja žena u najboljim godinama. Mogu li trčati u topu? Naravno da mogu! Skidam potkošulju i uvlačim ju u šorc i gaće. Broj je na njoj. Sad leprša i hladi. A neke trče i bez gaća! Hahahahaha!

Ne znam više koja je to okrepa, mislim treća, tu su i fritule. Moram ju probati! I naravno, voda, naranče, koja kriška banane. Oko dvanaestice vidim dvadeset lipa na podu. Saginjem se i malo me zanaša. Al kupim svoju srećicu i držim ju u šaci. Izdržat ću do kraja!

Došla sam do petnaestice. To su tri četvrtine! Znojna sam. Di je onaj vazelin? Dobro bi došao! A eto, neki su se spasili. Trče bez gaća s vazelinom! Neki su pričali o krizi oko sedamnaestog. Ja ju ne osjećam. Čekam svoju na uzbrdici. Primičem se spustu. Pamtim savjet i na njemu lagano. Treba se kasnije tih dvije stotine metara nadmorske visine i popeti. Obećajem si da neću hodati. Ako krenem, tko će se vratiti trku?

Pogled na kanjon je predivan. Fotkala sam putem trkače, cvijeće, krajolik… Ovo je najdivnije, ne mogu propustiti zabilježiti i ovjekovječiti trenutak. Fotkam.

Stigla sam do Krke i prelazim ju. Odmor za oko ta divna zelenotirkizna boja. Kreće uzbrdica. Lagano cupkam, al ne hodam. Vežem sitnim vezom, tu i tamo okinem koju fotkicu, al cupkam dalje. Na vrhu nas tako onemoćale čekaju fotografi. Eeee, jeste našli pravo mjesto! Al devetnaest ih je iza mene. Nisam hodala! Istrčala sam misleći na Dragu i njegovu izreku: ‘Samo maži! Rukama si pomaži, maši. One će te ispeljati’.

Posljednja okrepa. Pijem vodu, par kriški naranče. Kako pašu! Nikad mi finija nije bila. Još me čeka samo dva kilometra! Ma sad letim kad je uzbrdica prošla. Puno je ljudi. Čuje se žamor, navijanje… Iščitavanje brojeva na mikrofon. Jeeeeeee! Maestralno ulijećem u amfiteatar. Uspjela sam! Ja sam šampionka! Postala sam polumaratonka!

Dean je imao sjajan rezultat: 2:02:12. I Andrea je sjajna: 2:15:47. Nisam ni ja tako loša: 2:28:59.

Rezultat ovaj put nisam smatrala bitnim. Stala sam na svakoj okrepi i u miru popila, osvježila se narančom, putem malo i fotkala. Drugi put, možda budem i ganjala rezultat. Ovaj put mi je bilo bitno pobijediti samu sebe. Krize nije bilo. Činilo mi se da bi mogla još. Uopće nisam bila nešto umorna. Malo su me boljele pete dan-dva. Bez problema sam taj dan šetuckala Šibenikom i cijeli idući dan po Krki uživajući u ljepoti prirode, slapovima, šumu i žuboru vode. Idealan je spoj trke i obiteljskog izleta.

Ovo je bio moj prvi polumaraton, vjerojatno zauvijek najdraži jer sam si dokazala da za ženu u najboljim godinama ništa nije nemoguće. Muž me je dočekao sa smijehom: ‘Već te vidim za par godina kako trčiš maraton’.

Stvarno? Morti! Ništa nije nemoguće!

Palmina Ružić
Foto Krka polumaraton