Život u stranoj zemlji nije uvijek lagan i jednostavan. Priroda posla je takva da podrazumijeva brojna putovanja i mijenjanje sredina u kojima se kraće ili duže živi, što sa sobom donosi dosta neizvjesnosti, prilagođavanja, kretanja iz početka… Još ako ste u svemu tome sami, izazovi su daleko veći.

Tako je bilo i s mojim dolaskom u Zagreb. Poslije svega par mjeseci zavladala je pandemija izazvana korona virusom, a potom i serija katastrofalnih zemljotresa što je, vjerujem, utjecalo na sve i svakog od nas. Otuđenost, dislociranost, zatvaranje granica, limitiranje mogućnosti putovanja, dodatno su pojačavali anksioznost i osjećaj nepripadanja s jedne strane, ali i potrebu okretanja sebi, upoznavanja sebe i otkrivanja novih interesa i hobija s druge strane.

Svakodnevne aktivnosti s mojom šnaucerkom Gretom i redovni treninzi činili su se sasvim dovoljnim aktivnostima za ispuniti dan i poboljšati raspoloženje. Nikad nisam bila tip koji je volio trčanje. Nikad nisam (za)voljela ni one, činilo mi se, beskonačno duge kondicijske i kardio treninge. Stoga, valjda, nikad nisam ni razumjela osobe koje srećem ujutro oko 7 sati na putu od kuće do posla, kako trče. Šetnja sa psom u bilo koje vrijeme i bilo kojim uvjetima nije nikakav problem. Ne postavlja se pitanje, nije stvar volje i želje, to je potreba psa i to sam prihvatila i zavoljela. Ali zašto bi itko samovoljno rano ustajao i izlazio iz kuće kako bi trčao? A tek još to radio zimi, po kiši, vjetru, susnježici! Da stavimo sve to u širi kontekst, dolazim iz zemlje u kojoj se svake godine organizira natjecanje u izležavanju – dakle, ljudi danima leže, a ove godine postavljaju nove rekorde jer je riječ o tjednima ležanja.

Ne možeš odmah izaći iz grupe

Trčanje, shvatili ste, nije nikako bila moja zona interesa, sve do jednog kolovoškog dana. Kako je to vrijeme godišnjih odmora, uglavnom manje posla, a više vremena za razmjenu mišljenja s kolegama o svemu i svačemu. Dvije kolegice su se odlučile za nove rujanske poduhvate – fitnes i seminar o EU fondovima. Pomislila sam – OK, lijepo, a što bih mogla ja? Škole stranih jezika sam već prošla, s Gretom završila više školica socijalizacije i trikova, redovito treniram godinama, u EU nećemo uskoro… I tako, razmišljajući, sve češće mi se po glavi vrzmala ideja o trčanju. Počela sam istraživati, naišla na dosta raznih škola trčanja, i pronašla Omega školu trčanja.

Čitala sam i razmišljala – pa termini trčanja su u principu odgovarajući, lokacija poznata, članarina prihvatljiva… Poslala sam mejl, čisto informativno i ubrzo dobila telefonski poziv. U razgovoru sa Sanjom pokušala sam i dalje pronaći nešto što mi ne odgovara ne bih li odustala. Pa kako…., pa što u slučaju da….., pa moj je posao takav da…., pa mogu li psa voditi sa sobom? Na sva sam pitanja dobila smislene, pozitivne odgovore i jednostavno nisam više imala nijedan razlog da kažem ne. Par minuta po završetku razgovora već sam postala član Viber grupe i dobila jasne upute gdje i kad da dođem na prvi trening. Treneri i članovi su odmah poslali podršku i poruke dobrodošlice. Znači, to je to, gotovo, odluka je donijeta, a u glavi glas, pa ne možeš sad odmah izaći iz grupe, vidjet će svi. Trčanje i službeno može krenuti.

Sjećam se, bila je subota. Prvo okupljanje na Savskom nasipu, kod Boćarskog doma. Pomislila sam, subota ujutro, 9 sati, a ja moram trčati s nepoznatim ljudima, u nepoznatom pravcu, neku nepoznatu kilometražu… ‘Ajde OK, proći će i to, izdržat ću. Krenuli smo i sat vremena je proletjelo za tren – malo hodanja, malo trčanja, puno razgovora i smijeha … Imalo je sve to skupa smisla i svidjelo mi se. Štoviše, bila sam oduševljena i ekipom i osjećajem nakon trčanja. Ta količina pozitivne energije je u značajnoj mjeri utjecala na moju odluku da nastavim s trčanjem. Tih par ljudi, tog subotnjeg jutra, dali su mi dovoljno jake razloge da ostanem s njima, da trčim s njima. Ta druženja su postala više od trčanja.

Ostajem s njima i uz njih…

Naredni treninzi bivali su zanimljiviji i jedva sam ih iščekivala. Lakše su se prelazili kilometri koje sam prethodno samo prehodala, ekipa se družila odlično i na treningu, a naročito van njega, smijeha i šale nije nedostajalo ni u jednom trenutku. Krenule su prijave na razne trke – Advent Run, Zagrebački proljetni cener, Wings for Life, Grawe noćni maraton. Ozbiljno se pristupilo kupovanju adekvatne opreme za trčanje (nikada u životu nisam imala više tenisica i sportske opreme) i online istraživanju o trčanju. Više ni one vremenske (ne)pogode nisu predstavljale problem – trčalo se na temperaturama od 0 do 35 stupnjeva Celzijusa. I satnice su se prilagođavale pa se trčalo i u 7 sati. Ej, subotom, u 7 sati! Nekad nezamislivo, sada neupitno. I sve to prija, godi, tjera te na više, dalje, brže… Nema odustajanja, nema izgovora, nema prepreka. Kako tada, tako i danas. Trčanje je postepeno postalo moja strast. Trčim i sa svojom veselom Omega ekipom, i sa svojim psom, a i sama.

Premda uskoro napuštam ovu predivnu zemlju jer se moj mandat prve savjetnice u ambasadi Crne Gore privodi kraju, ne napuštam trčanje, a ne napuštam ni svoju Omega ekipu – svoje Ptice trkačice i sad već prijatelje. Ostajem s njima i uz njih i to u onoj istoj onoj Viber grupi iz koje sam nekad htjela izaći. Ta motivacija i ta podrška ne nalazi se lako, a znači iznimno puno. I znam da će mi nedostajati, ali trčat ćemo zajedno, za početak odvojeno, možda opet, uskoro, i na našem Nasipu. I ako tek za par dana putujem nazad u svoju zemlju, već sam se prijavila za prvu utrku sredinom studenoga u Podgorici. Mislim da to govori samo za sebe i bit će mi više nego drago da baš tog dana obučem svoju Omega majicu. Jer jednom Omega – uvijek Omega…