Moji prijatelji, plus oni koji me prate na Fejsu i Instagramu, sigurna sam da već znaju za moju novu opsesiju. Naime, prije nekoliko mjeseci počela sam trčati, što je za mene velika promjena jer sam osoba koja si čitav život ponavlja da ne zna i ne voli trčati. Vjerovala sam da ja to ne mogu, da samo ja ne mogu trčati i disati, da to nije za mene… S vremenom je moja percepcija ljudi koji trče postala drugačija. Naime, kad bih se ranije srela s nekim trkačem u rano jutro, po kiši, vjetru ili nesnosnoj vrućini, jedino što bih pomislila bilo je – zašto?

Uoči proljeća otišla sam poslovno do Istre. Soba s pogledom na more, ali i na šetnicu uz obalu. Budila sam se prilično rano, a kad god sam pogledala kroz prozor sobe samo da vidim more, vidjela bih i trkača na stazi. Prvi put se nisam zapitala zašto trče, nego pomislila kako bih i ja jednom mogla postati takva osoba, trkačica. Bilo je pokušaja i prije, bilo mi je teško pa je svaki pokušaj propao. Nikada nisam imala plan, pa bih se zaletjela i požalila. Istrčati bez plana neku iole veću udaljenost, koja je naravno već u startu bila puno prevelika, značilo je da se tjedan dana ne bi mogla pomaknuti. Uz to, bila sam uvjerena da se veza čovjeka i trčanja najviše iskazuje u brzini kretanja, a ne izdržljivosti. Zato sam i mislila da ne znam disati.

Pun pogodak!

Kako god, ipak sam odlučila upisati školu trčanja. Naravno, većina ljudi me prvo pitala treba li mi stvarno škola da bih (na)učila trčati (logika je da trčimo od malena i ne trebamo dodatno to učiti). Zanimljivo, to su me pitali prijatelji i poznanici koji ne samo da ne trče, nego kompletan sport prakticiraju isključivo sjedeći na kauču. Ti isti su me i dalje pitali hoću li stvarno plaćati da me netko nauči trčati.

Ne obazirajući se previše na takve, istražila sam što se nudi na internetu i na kraju se odlučila za Omega školu trčanja. Pun pogodak! Dobra energija, stručni treneri, zanimljivo, energija grupe – sve me to ohrabrilo i bilo važno kod prvog dolaska. Na prvom treningu i dalje nisam vjerovala da je moguće istrčati i prohodati čak ni kilometar, a da se ne gušim, da me noge ostave.

Škola kao svaka prava škola ima sustav i plan. Imate priliku i onda kada morate preskočiti trening nadoknaditi „domaćom zadaćom“. Sve je bilo dobro, išlo je polako i sigurno, ali moje misli i planovi nakon prvog, drugog dolaska pa i desetog i dalje su se svodili na hoću li ja to sve moći. Sve mi je izgledalo kao preveliki „zalogaj“. Cilj kojeg sam si zadala ponekad mi je bio nestvaran. Mislila sam da ću na kraju ipak odustati.

Ipak, uspjela sam. Nedavno sam istrčala svojih prvih pet kilometra u komadu. Ono što je bilo zanimljivo kod tog prvog petaka je činjenica da sam na trening došla kao da treniram oduvijek. Iako je od starta škole prošlo manje od tri mjeseca, ta dužina mi nije djelovala teškom. I ta promjena u mojoj glavi me najviše razveselila.

Sad kreću utrke

Svaki trening dobro slušam trenere, ali i ekipu. Njihova pozitiva je toliko zarazna, pa čak i onda kad pljušti kiša i puše vjetar ravno u lice. U jednom trenutku sam se sjetila rečenice moje profesorice tjelesnog iz davnih školskih dana: Tamo gdje prođe tvoj um, proći će i tvoje tijelo. Sve mi je bilo jasno. Moj um ne samo da je već istrčao taj prvi, najteži kilometar, već i onih 10 koje sam planirala istrčati na Zagrebačkom maratonu. Moja prva utrka trebala je biti Garmin 10k. I bila je! Kako je to bilo motivirajuće…

Sjetila sam se svih svojih projekata, ideja od kojih sam odustala. I bilo mi je jasno da u tim situacijama moj um nije bio spreman ni motiviran.

I za kraj, trčanje mi je postalo puno više od same rekreacije. Trčanje su aktivnost, novi ljudi – sad već prijatelji, podrška, smijeh, antistres terapija, poticaj da iščekujem novi trening, nove priče moje ekipe. A najvažnije, što me posebno veseli, sad kreću i utrke. Oni koji se prepuštaju kauču i stolici na poslu trebali bi znati da trčanje nije ni muka, ni napor, da brzo prođe onaj osjećaj da je super teško i da ne ide dalje. Pobjeđujemo sami sebe, sve je u glavi…

Ana Ivančić
Foto Slaven Babić