Nekoliko je tvrdnji vezanih uz trčanje koje prije ili kasnije dočekaju svakog rekreativca. Bilo da je riječ o raspravi s najboljim prijateljima, a gotovo u pravilu je riječ o ljudima koji nemaju nikakve veze s trčanjem (a upitno je i kad su se zadnji put bavili bilo kakvom vrstom rekreacije) ili s ekipom na društvenim mrežama, koji vas dakako ne poznaju, ali znaju sve o vama, zaključak je uvijek isti; od trčanja stradavaju zglobovi i trudnice ne smiju trčati. Pritom nema prostora za bilo kakvu raspravu, jednostavno to su opće poznate činjenice i bilo kakav pokušaj pronalaska znanstvenih činjenica o tim temama unaprijed su osuđene na propast.

Dakle, svaki, ali baš svaki trkač se u svom rekreativnom životu susretne sa savjetom da je bolje prestati trčati nego postati invalid za godinu, dvije ili deset, a (mlade) žene su ‘blagoslovljene’ i savjetima da ni slučajno ne krenu s trčanjem jer ili neće moći zatrudnjeti ili ako su već trudne, da cijela priča sigurno neće dobro završiti.

Nema veze što milijuni ljudi svakodnevno trče i u konačnici nikad ne završe sa štakama radi ‘ubijenih’ koljena i što trudnice, neke čak i bez povećanog medicinskog nadzora, sretno završe trudnoću. Ne! Takvih je, valjda, malo.

Treninzi i 12 utrka

Naš doprinos upravo takvoj raspravi je priča mlade Zagrepčanke koju bismo mogli smatrati ozbiljnijom rekreativkom i koja je iznijela trudnoću, rodila prelijepog sinčića, a veći dio trudnoće trčala, pa u nekim situacijama čak i iznenađujuće kvalitetno. Klara Houška spremno se odazvala molbi da razbijemo mit koji u nekim raspravama prerasta u histeriju. Trčanje u trudnoći.

‘Trčanje u trudnoći je prije svega timski rad koji jednostavno neće funkcionirati ako nema potrebne volje, izdržljivosti i upornosti kako od strane mame, tako i od strane bebe. Nećemo se lagati, prvih par mjeseci ni nemaš trbuh, pa ti ništa barem fizički ne stoji na putu da trčiš. Naravno, tu su konstantan umor i jutarnje mučnine s kojima se većina budućih mama susreće, ali mene je to srećom zaobišlo. Vjerojatno zato što do četvrtog mjeseca trudnoće nisam ni znala da sam trudna’, započela je svoju priču Klara, dodajući da je u trudnoći ukupno istrčala više od tisuću kilometara, dio na treninzima, a dio sudjelujući na 12 utrka.

‘Ljudi se u pravilu čude kad im kažem da tako dugo nisam znala za trudnoću, no iskreno, bilo mi je lakše dati takav odgovor nego im objašnjavati o sindromu trijas sportašica, zdravstvenom stanju koji pogađa puno žena, a o njemu se jako malo priča. Ukratko; previše potrošene energije i premalo unesene energije rezultiraju anoreksijom, osteoporozom i u konačnici izostankom menstruacije. Kako sam već godinama prolazila kroz takve simptome, ovo ‘drugo’ stanje mi nije bilo ništa čudno. Prvi trimestar sam relativno bezbolno protrčala. Slušajući pitanja kako nisam znala da sam trudna do četvrtog mjeseca nerijetko sam se osjećala kao jedina budala na svijetu jer koja normalna žena ne bi shvatila da je trudna tako dugo’.

Potvrđeni rezultati testa

Uglavnom, prvi trimestar je protrčala relativno bezbolno, odradila nekoliko trkačkih i biciklističkih utrka i spremala se aktivno zatvoriti sezonu prije dolaska ljeta i prije nego što krene u susret novoj budućnosti koju si je isplanirala. Odlazak izvan granica Hrvatske, daleko od roditeljskog doma i svega što poznaješ, može biti itekako stresan i težak…

‘U kolovozu je konačno došao dan da spakiram kofere, pozdravim se s ekipom i otvorim novo poglavlje života u Tilburgu. Dva dana prije selidbe u Nizozemsku dobila sam kompliment od jedne bliske osobe kako mi je trbuh narastao, što me, priznajem, malo i posramilo jer sam to pripisala onoj ljetnoj neumjerenosti u jelu i piću, no za svaki slučaj napravila sam test za trudnoću. Imala sam što vidjeti – ne samo da je bio pozitivan, nego više nije mogao ni izbrojati tjedne koliko sam dugo trudna’.

Stigao je dan selidbe, bio je to onaj isti dan kad joj je i liječnica potvrdila rezultate testa.

‘Doktorica mi je potvrdila rezultate testa i na ultrazvuku pokazala kako me noge mladog trkača već opasno udaraju u trbuhu’, prisjeća se svog šoka Klara dodajući da je ipak jedno od prvih pitanja koje je postavila svojoj liječnici bilo – smije li trčati? I koliko, naravno: ‘Doktorica se samo nasmijala i rekla da trčim koliko god mi odgovara i ne stvara nelagodu uz napomenu da baš ne trčim  maraton. Poslušala sam savjet i započela pripreme za svoj drugi polumaraton’.

Odmorna i nasmijana na cilju

Kad je konačno došlo vrijeme polumaratona, Klara je već debelo zakoračila u šesti mjesec trudnoće. Tijekom priprema za utrku nekoliko puta je otrčala 20 kilometara, pa je bila sigurna da polumaratonsku duljinu ima u nogama.

‘Vjerovala sam sebi i znala koliko beba i ja možemo. Tako sam odlučila ipak otići na utrku, pa da vidimo. Ako ne ide – uvijek možeš odustati. Prvih pet kilometara sam otrčala s lakoćom, a nakon toga sam izmjenjivala hodanje i trčanje. Obećala sam bratu da ću mu se javiti svakih pet kilometara, slala mu slike, dok je on čekao na cilju. On mi je bio najveća podrška ikad. Nakon 15. kilometra mi se više nije ni dalo trčati, samoj sebi sam bila spora i sve mi je to predugo trajalo. Do tog trenutka sam već treći puta morala na WC. Čak i nisam bila pretjerano umorna, jednostavno mi je postalo dosadno tim tempom vucarati se prema cilju. U svakom slučaju, utrčala sam u cilj laganim tempom, ali zato odmorna i nasmijana kao da sam trčala do dućana i natrag’.

Nakon završenog polumaratona zaključila je ipak treba napraviti pauzu od utrka.

‘Odlučila sam lagano stati na loptu i zatvoriti sezonu trčanja na nekoliko mjeseci. Naravno, tu je bilo par treninga od otprilike pet, šest kilometara, ali sve mi je postalo naporno i vidjela sam da to više nema smisla. Vratila sam se u Zagreb i odradila još nekoliko treninga sa svojom Omegom u Maksimiru, ovog puta sa najsporijom grupom. Brže nije ni išlo. Zadnje treninge sam prebacila na ravnu i sigurnu podlogu na atletskoj stazi Svetice, obavezno uz pratnju majke koja me bezuvjetno podržavala i trčala sa mnom cijelo vrijeme. Simptomi umora su u to vrijeme već opasno nastupili, a da ne pričam o tome da ti na tempu 5:30 puls skoči u nebesa i nakon tri kilometra donji dio trbuha presijeca. Nisam doktor, ali mislim da je to bio znak da prestanem’.

U 8. mjesecu trudnoće je konačno stala sa svakim oblikom trčanja i prebacila se na duge šetnje, utege i kućni bicikl. Od tada svaki je dan odradila 10-tak kilometara šetnje i jedan kućni trening od 45 minuta. Tako je bilo do poroda…

Podrška trkačke ekipe

‘Porod je uz stručnost osoblja bolnice Podobnik prošao odlično i mali Dan je rođen 15. veljače kao velika i zdrava beba. Užasavala me pomisao da bismo mogli završiti na carskom rezu, znajući da je oporavak puno dulji I bolniji nego kod poroda prirodnim putem. Na kraju smo ipak, tada na moju žalost, morali na carski. Kako je porod prošao, brzina I bezbolnost istog me potpuno razuvjerila i sada vidim da je to bila najbolja opcija za nas’.

Deset dana nakon poroda, kad je nastajao ovaj tekst, Klara je već bila sposobna odrađivati većinu stvari koje je inače radila, potpuno bezbolno. Ožiljak je dakako tu I trebat će mu vremena da zacijeli, pa će i trčanje pričekati još koji tjedan. Trudnički trbuh je također skoro u potpunosti nestao.

‘Beba dakako zahtijeva jako veliki dio tvojeg dana, tako da će povratak treninzima prije svega biti ovisan o tome koliko ću vremena biti u stanju odvojiti za trening. Teško je procijeniti kada ću se točno vratiti treninzima, ali s obzirom na to što je Dan prolazio zadnjih mjeseci, očekujem da će mi se i on ubrzo pridružiti u trčanju’.

Za kraj, Klara se prisjetila nepodijeljene podrške ekipe s kojom je trenirala, ali i osuda određenih ljudi koji očito nisu shvaćali i prihvaćali da buduće mame znaju što rade i da to rade u dogovoru s liječnicima.

‘Rekreativno trčim od jeseni 2022. godine, znači imala sam oko pola godine trkačkog staža prije trudnoće. Od trenutka kad sam obznanila trudnoću svojim Maksimircima, stvarno su mi pružali neizmjernu podršku dokle god sam trenirala s njima. Kako u Omegi imamo više grupa različitih brzina, nije mi bilo teško pratiti treninge, jer bih se prema potrebi prebacivala u bržu ili sporiju grupu. Ovisno o tome kako bih se taj dan osjećala. S drugih strana sam dobivala dosta negativnih komentara na svoje trčanje. Okolina ti tijekom cijelih priprema daje razloge da ne trčiš, sumnja i odgovara te od te utrke. Čak i prolaznici na treninzima jako osuđuju, čast iznimkama. Izgubit ćeš dijete, neodgovorna si i sebična, požalit ćeš, samo su neki od komentara koje sam čula. S jedne strane potpuno razumljivo i opravdano – zadnje što želiš je naštetiti djetetu, ali meni je jednostavno neko unutarnje ja govorilo da nastavim dokle ide i slušam svoje tijelo. Vjerovala sam sebi i znala koliko beba i ja možemo. Uostalom, to su potvrdili i pozitivni nalazi ginekologa’.

Neven Miladin

Kratki ‘dnevnik’ trčanja u trudnoći

Uobičajena podjela trajanja trudnoće je na tri tromjesečja ili tri trimestra. Kad je u pitanju Klara, sva tri trimestra bila su intenzivna, svaki na svoj način. Evo njezinog kratkog ‘dnevnika’ trčanja u trudnoći.

Prvi trimestar:

Moja trudnoća je započela mojim prvim polumaratonom. To je prošlo easy. Beba je tu bila svega nekoliko dana stara tako da nisam niti osjetila da je išta drugačije od normalnog – koliko sam se spremala, toliko sam i otrčala (21,1 kilometar, 2 sata, pet minuta trčanja).

Drugi trimestar:

Kako je vrijeme prolazilo, a ljetne temperature su postajale sve okrutnije, treninzi su bili i znatno teži. Ona brza grupa s kojom sam trčala mi se činila sve nedostižnijom. Brzo sam se umarala i nikako nisam mogla doći do daha. Dok ostatak tvoje ekipe bez po muke trčkara uzbrdo po Maksimiru, meni je jezik bio do poda i već treći put tražila priliku da iza nekog grma odjurim na WC.

Naša tradicionalna piva nakon treninga mi je počela teško padati. Više mi ni ona nije bila fina.

Uobičajeni plan treninga gdje tijekom tjedna izmjenjuješ uzbrdice, intervale i radiš na nekakvoj brzini možeš zaboraviti. Tijelo ti jednostavno ne dopušta nikakav napredak. Umjesto toga trčiš koliko ide i pokušavaš održati nekakav kontinuitet i distance koje si imala prije. Trudnoća nije vrijeme za obaranje rekorda.

U mom slučaju su treninzi izgledali ovako: Tijekom tjedna 2x kratki trening 7-10 kilometara, vikendom dužina od 15-tak kilometara (ovisno koliko ide). Prosječni tempo je za barem sekundu sporiji nego inače, ali uvijek laganini (6:00 – 7:30 min/km).

Treći trimestar:

Trčanje je postalo prenaporno, više se nisam osjećala ugodno na treningu. Da bi ostala u kakvoj-takvoj formi odlučila sam svaki dan prošetati 10-tak kilometara i uz to vježbati doma s bućicama i na kućnom biciklu 45 minuta. Uspjela sam održati taj tempo do dana odlaska u bolnicu na porod.