Sportaši, bili iz kategorije vrhunskih ili tek rekreativci, vrlo često, gotovo neprimjetno pomažu onima kojima je to zaista potrebno. Nisu pritom u pitanju samo nastupi na humanitarnim događajima, donacije ili pomoć u promociji i volontiranju, riječ je i o tome da ti ljudi prihvaćaju društvenu odgovornost te svoje slobodno vrijeme i profesionalno znanje stavljaju na raspolaganje kad god je potrebno.

Maja Bonačić jedna je od takvih sportašica, vrsna triatlonka i dječja psihologinja koja je, prije nekoliko godina pokrenula projekt Zaigrana pedala ne bi li skrenula pažnju javnosti na djecu iz spektra autizma. Bicikliranje od 1.000 kilometara duž Jadranske obale tijekom dana, a predavanja i stručni savjeti u mjestima odmora navečer, za to je potrebna silna energija, koju Maja očito ima.

‘Na ideju sam došla krajem 2014. tijekom jednog biciklističkog treninga. Razmišljala sam kako skrenuti pozornost na djecu iz spektra autizma, tema nije toliko zanimljiva široj javnosti. I dalje su to ‘tamo neka djeca u problemu’, bez da ljudi razumiju njihove potrebe i kako im pristupiti. Zaigrana pedala je omogućila drugim ljudima da sudjeluju u projektu usmjerenom na djecu. Neke je i motivirala da pokrenu svoje projekte, naprave svoju promjenu u društvu. Projekti poput ovog su mi unaprijedili kvalitetu cijelog života, od novih poznanstava i prijateljstava do upoznavanja vlastitih supermoći’, izjavila je svojedobno Maja objašnjavajući kako tako duga vožnja biciklom zahtjeva snažnu volju i još veću utreniranost.

No osim Zaigrane pedale, Maja je i osnivačica i predsjednica Udruge Oblačić, magistra psihologije koja uskoro otvara svoju privatnu praksu, autorica stručnih članaka u domaćim i stranim medijima, blogerica, samohrana majka i jedna od tek nekoliko Hrvatica koja je završila prestižni i super teški Ironman. No kao da ni to nije dovoljno, sredinom srpnja putuje u Irsku, ali ne radi potrage za poslom, nego radi novog humanitarnog bicikliranja. Uz obalu Zelenog otoka Maja će oko dva tjedna voziti bicikl više od 1.300 kilometara. U društvu svog brata svako zaustavljanje iskoristit će za provjeru kako tamošnji ljudi reagiraju na ‘jezik’ autistične djece.

‘U radu s djecom koristimo sustav komunikacije razmjenom slika, tzv. PECS, koji se temelji na komunikaciji pokazivanjem slika, no u konačnici potiče i usmjerava dijete da odabere brži i jasniji komunikacijski pristup, onaj riječima. Upravo taj pristup probat ću koristiti svakog dana u Irskoj, u svim situacijama u kojima ću se naći. Bit će zanimljivo vidjeti kako će društvo reagirati na odraslu osobu koja koristi PECS, jer u konačnici taj sustav nije namijenjen samo autističnoj djeci, nego i odraslim osobama s poremećajem komunikacije’, kazala nam je Maja najavljujući veliki pothvat.

Nažalost, ma koliko njezine akcije i projekti imali društveni značaj, sponzorstva i donacije su nemoguća misija. Gotovo sve projekte financira sama i odrađuje u svoje slobodno vrijeme. A nijednog ni drugog nema previše.

‘Nedavno sam gledala kalendar i zbrajala radne vikende unazad godinu dana. Imala sam tek nekoliko slobodnih dana. No nemojte me krivo shvatiti, obožavam svoj posao, rad s djecom, interakciju s roditeljima kojima treba pomoć, i zaista mi nije teško provoditi vikende na raznim predavanjima ili radionicama’.

Pridodajte tome redovne treninge plivanja, trčanja i vožnje biciklom, kvalitetno druženje s kćerkicom, 6-godišnjom Kalom, ostvarivanje nekih svojih malih gušteva, onih bez kojih svi mi ne bi bili ono što jesmo, i savršeno je jasno koliko je energije potrebno da bi se sve ‘pohvatalo’. No Maja sve to rješava kao od šale, pa se svakako nadamo da će i u Irskoj ostvariti ono što i priželjkuje.

Neven Miladin