Rimski maraton ima bogatu prošlost jer možda i dva najvažnija maratona u povijesti ove discipline su održana u ovom vječnom gradu. Onaj prvi, 1960. godine je označen kao prvi službeni početak crne trkačke dominacije, mahom iz Kenije i Etiopije, koja još uvijek traje, bez nekih naznaka da će se promijeniti, dapače sve je izraženija.

Drugi je važan po tome što nas je 1. siječnja 2000. godine simbolično uveo u novo stoljeće u kojem živimo. Naime, datum te trke je pomaknut s tradicionalnog ožujskog termina na prvi dan novog stoljeća i milenija. Isto tako, u tu specijalnu svrhu i startno/ciljni prostor je upriličen na Trg svetog Petra, tako da je papa Ivan Pavao II izrekao kratki blagoslov, a umjesto uobičajenog pucnja, znak za start su dala zvona crkve svetog Petra u Vatikanu. Inače sam sedam puta nastupio na maratonima u Rimu i nikad nisam vidio papu, ali tog dana jesam i to čak dva puta u razmaku od nekoliko sati, s obzirom na to da je na samu ponoć izašao na svoj čuveni balkončić i blagoslovio početak novog tisućljeća.

Afrička trkačka revolucija

Trasa trke je sasvim sigurno najatraktivnija maratonska staza u svijetu. Na putu dugačkom 42 kilometra i 195 metara proputovat ćete kroz bogatu povijest ovog grada. Start i cilj su naravno, ispred čuvenog Coloseuma, starog 2.000 godina. Proći ćete njihove najpoznatije trgove – Cavour, Navona, Popolo, Venezia, Trevi (u koju morate ubaciti novčić), zatim Forum, Španjolske stepenice, zamak Sant Angelo, a trčat ćete uz Vatikan preko trga svetog Petra… možda vidite i papu.

Da se vratimo u prošlost. Dakle, prvog dana olimpijskih igara u Rimu, 10. rujna 1960. održan je jedan od najuzbudljivijih, najznačajnijih i najpoznatijih maratona u povijesti ove discipline. Na pobjedničko postolje popeo se do tada anonimni trkač iz Etiopije, Abebe Bikila, započevši nešto što je uskoro postalo poznato kao afrička trkačka revolucija.

Sin pastira, radeći kao poštar, dnevno je prelazio 30-40 kilometara raznoseći poštu po pješčanom terenu. Tek s 24 godine, došavši u vojsku, počeo se baviti trčanjem. Otežani uvjeti treniranja u Etiopiji (tropska klima i velika nadmorska visina) dolaze do izražaja kada trkači siđu u niža, povoljnija klimatska područja, gdje u pravilu trče puno brže i ruše svoje osobne rekorde. To je bio slučaj i s Bikilom. Finac Oni Niskanen, uzet u službu etiopske vlade da uredi vojni kamp za treniranje, pripremao je Bikilea samo za trke na 5 i 10 km. Međutim, s obzirom na to da se neposredno prije Olimpijade razbolio jedan član reprezentacije u maratonu, Abebe je naknadno pozvan kao njegova zamjena. Prije toga otrčao je samo dva maratona: u lipnju (2:39:50) i srpnju (2:30:21) iste godine.

Obrana olimpijske krune

Na startu olimpijskog maratona našlo se 69 trkača i malo tko je obraćao pažnju na dva natjecatelja iz Etiopije – Wakgirea i Bikilu, koji su izašli na stazu bosi. Favorit trke je za mnoge bio Rus Sergej Popov, dvostruki europski prvak, vlasnik tadašnjeg svjetskog rekorda (2:15:17). Trčeći u vodećoj skupini do 18. kilometra, Bikila u društvu svjetskog prvaka u krosu Rhadi Ben Abdesselema iz Maroka, počinje bijeg. Jakim tempom povećavaju razliku ispred Novozelanđanina McGeeja i Popova, koja uskoro raste na dvije minute. I u trenucima kada su svi očekivali da vodeći dvojac počne curiti, događa se upravo suprotno – 30. kilometar prolaze u vremenu 1:34:29, što je brže od svjetskog rekorda na toj dužini. Trčeći bosonog po rimskoj kaldrmi, Bikila priređuje još jedno iznenađenje kilometar prije cilja. Snažnim finišem ostavlja renomiranog Abdesselema za 200 metara i prolazi ciljem u vremenu novog svjetskog rekorda – 2:15:16. Legenda je rođena! Visok, produženog laganog koraka i bosonog, Bikila postaje oličenje prirodnog, elegantnog trkača.

Nakon senzacionalne pobjede u Rimu, nadahnuti načinom njegovog trčanja, mnogi su počeli trčati bosi, vjerujući da će postići bolje rezultate. Tek kasnije se otkrilo da je Bikila trčao bos jer nije imao novca za tenisice. Tijekom idućih godina, pobjeđivao je na maratonima u Grčkoj, Japanu i Čehoslovačkoj, izazivajući veliki interes za taj sport diljem svijeta. Međutim, njegov pobjednički bljesak ugasio se na Bostonskom maratonu 1963. Nakon što je porušio rekorde na svim prolazima u prvih 30 kilometara, pod udarom hladnog istočnog vjetra, dramatično usporava i trku završava tek kao peti.

Kao rezultat toga, Bikila nije više bio glavni favorit za Olimpijadu 1964. Da stvar bude gora, samo 5 tjedana prije igara, morao je na operaciju slijepog crijeva. Veliki favorit utrke bio je Amerikanac Leonard Edelen, koji je godinu dana ranije spustio svjetski rekord na 2:14:28 i postigao nekoliko impresivnih pobjeda. Ali na stazi se nakon 20 kilometara, ovaj put sam, odvojio Bikila i do kraja trke deklasirao sve ostale trkače. U cilj ponovo ulazi s vremenom novog svjetskog rekorda 2:12:11, čak 4 minute brže od drugoplasiranog Basila Heatleya, što je najveća razlika od Olimpijade 1924. Abebe Bikila tako postaje prvi maratonac koji je obranio svoju olimpijsku krunu i jedini koji je svjetske rekorde rušio na Olimpijadama.

Tragični kraj

Pripremajući se za svoju novu olimpijsku obranu 1968. u Meksiku, ozlijedio je koljeno te nedovoljno oporavljen ipak nastupa, no odustaje nakon 17 kilometara trke. Najavljuje povratak i obranu za 1972. na Olimpijadi u Münchenu, međutim, 1969. teško stradava u automobilskoj nesreći u kojoj lomi vrat. Hitnom intervencijom biva prebačen u Stoke Mandeville Hospital u Engleskoj, ali svejedno ostaje paraliziran ispod struka, te ostatak života provodi u invalidskim kolicima.

Ipak, natjecateljski duh ne miruje. Počinje se baviti streljaštvom i nastupa na Mandeville Games, pretečom današnjih Paraolimpijskih Igara. Na igrama u Münchenu je prisutan, ali samo kao počasni gost. Godinu dana kasnije, 25. listopada 1973. Abebe Bikila umire od moždanog udara.

Njegov značaj, njegove pobjede i rekordi izravno su pridonijeli velikoj popularizaciji maratona i osigurale mu vječnost u uspomenama svih ljubitelja dugoprugaškog trčanja. Do današnjeg dana ostaje najvećim maratoncem svih vremena, s kojim se sudbina na kraju karijere tragično poigrala.

Trideset godina nakon njegove pobjede u Rimu, pod pokroviteljstvom IAAF-a, održan je na istom mjestu i istoj stazi maraton u spomen na taj veliki događaj, službeno prozvan Bikila-Marathon. Na njemu je nastupila tadašnja kompletna reprezentacija Etiopije koja je osvojila prva 4 mjesta, a pobjednik je bio Gebre Tadese u vremenu 2:10:28.

Još jednom, 2010. godine je maraton u Rimu imao komemorativan karakter, jer je označeno pola stoljeća od te trke. Pobjednik je ponovo došao iz Etiopije – Siraj Gena, s rezultatom 2:08:39, a osim uobičajene nagrade za pobjedu, dobio je i dodatni bonus od 5.000 eura jer je u znak sjećanja na Bikilu, maraton otrčao – bos!

U Rimu sam trčao sedam maratona, između ostalog oba koja sam opisao (1990. i 2000.), a ove godine po prvi put idem samo kao gledatelj i suport mojim pulenima, kojih će biti 15 i jako im zavidim.

Dragan Janković