Svi znamo barem jednu od stotinjak teorija manjih ili većih zavjera, umiješanost istoka i zapada, Bill Gatesa, ustaša i četnika, željezne zavjese, trećeg svijeta, nesvrstanih, Nato pakta, berlinskog zida…, koje objašnjavaju zašto je izbio rat u Jugoslaviji, međutim, kao i u svemu, stvarnost je u biti prilično banalna i u pravilu vrlo jednostavna. Kažu da every picture tells a story, ili po naški – slika govori više od tisuću riječi, no ja ću ipak uz ovih par dodati koju rečenicu, s obzirom na to da se na prvo gledanje ne može dokučiti ključna pozadine tih starih fotografija.

Dakle, da se vratimo nekih 33 godina unazad, u proljeće 1991. Kroz Hrvatsku je prolazila baklja mira, tzv. Sri Chinmoy Peace Run. U ime svjetskog mira baklja se pronosila kroz sve zemlje svijeta trčeći od mjesta do mjesta po već unaprijed dogovorenoj ruti, uz opasku da se ne smije ugasiti ali ni voziti, jer onda mir pada u vodu. Baklja navodno ima simboličnu, ali i fatalnu moć. Nešto slično kao Titova štafeta koja se ugasila 4 godine ranije, što ima dodirnih, ali ne i presudnih točaka s pričom.

Uglavnom, trodnevna akcija trčanja od Bregane do Zagreba (prvi dan), zatim od Zagreba do Varaždina (drugi dan), te od Varaždina do Virovitice (treći dan), povjerena je tadašnjem Atletskom društvu Veteran (danas AK Maksimir). U ekipi je pet dobro spremnih prekaljenih trkača, a osim mene, danas su aktivni još uvijek Robert Mašić i Ante Blažanin, tadašnji, sadašnji i vrlo vjerojatno doživotni predsjednik kluba, koji bi za par godina mogao popraviti Titov rekord vladavine.

Marija Bistrica, velečasni i blagoslov plamena

Prvi dan mačji kašalj, nekih 25 kilometara od Bregane, gdje smo preuzeli baklju od Slovenaca, koji su, naknadnim razmišljanjem mi je došlo do vijuga, očigledno isto tako nešto sfušali s tom bakljom pronoseći je kroz Deželu, ali ne puno, njihov rat je trajao kraće od nekih trka. U Zagreb smo dotrčali za manje od dva sata, svečani doček bio je na Trgu Francuske revolucije. Kratka zdravica i hajdemo doma na spavanje, sutra je ipak ultramaratonski dio.

Pokazalo se da je sljedeći dan bio ključan za historiografiju naroda i narodnosti Jugoslavije. Na rasporedu je dionica od Zagreba (sa Zrinjevca) do Varaždina u dužini od nekih 80-tak kilometara. S obzirom na to da je u Varaždinu bio organiziran svečani doček u točno određeno vrijeme na centralnom trgu, govorancije gradonačelnika, kulturno umjetnički programčić, zagorske popevke, ijuju kola i ostale fore tog vremena, imali smo na raspolaganju komotnih 7 sati (prosječni tempo cca 5:15/km),. No, zaplet je počeo odmah u startu. Policijsko vozilo, koje je trebalo biti u pratnji i bez kojeg ne možemo krenuti, kasnilo je u polasku punih sat vremena i skratilo nam ukupno vrijeme trke na 6 sati pa matematika smanjuje prosječni tempo na 4:30, što još uvijek nije neki nepremostivi problem, skoro svi iz ekspedicije smo u to vrijeme trčali halfove debelo ispod 1:30, što znači mogli smo prat 4:00 bez problema. Međutim, putem smo saznali da moramo proći kroz Mariju Bistricu, da nas tamo primi velečasni i blagoslovi plamen, jer kakav je to mir bez božje ruke. Ukratko, ode još jedan sat i sad smo već na prosječnom tempu 3:45, ukratko – malo žešći knapić.

‘Ovi nisu normalni’

Ali kud svi Turci tu i mali Mujo, prvo je velečasni odužio procesiju, pa onda još red zakuske, pa red fotkanja ispred crkve Majke Božje Bistričke i tek onda dalje put pod noge. U trku pada dogovor da ćemo imati češće, kraće i brže izmjene, praktički dionice (u to vrijeme smo Ante i ja hiljadarke mazali na 3:30, Robert nije bio ništa lošiji, znao nas je čak i iznenaditi na kros ligi). Uglavnom, odjednom se iz kurtoaznog svečarskog jogginga nošenja štafete i razdraganih atmosfera po usputnim selima, gdje nas dočekuje lokalna administracija a mladež trči neko vrijeme uz nas, sve pretvorilo u bespoštednu trku na život i smrt. Da stvar bude složenija, sunce je upeklo, baklja plamtjela na par centimetara od glave, dim je išao u oči, što je dodatno zatoplilo priču i tih prosječnih 3:45 nakon nekih sat vremena i 20-tak promjena postaje mission impossible. Krenuli smo s letećim izmjenama izravno iz kombija, doslovno na svaki puni kilometar (plan je da jedan dereš koliko ide pa četiri odmaraš), dječurlija po selima nije mogla doći’ sebi, uspijevali su nas pratiti stotinjak metara i odustajali razočarano vičući za nama „ovi nisu normalni“.

I tako, stigli smo na nekih desetak kilometara ispred Varaždina, imali još samo 15 minuta na raspolaganju za taj segment, teško da bi i s biciklom to ulovili. Cajtnot situacije ubrzo postaje svjesna i policijska ophodnja u našoj pratnji, zadužena za regulaciju prometa i pravovremeni dolazak na organizirani skup u Varaždinu. Kratko vijećaju i donose povijesnu, a vrijeme će pokazati i krvavu odluku da se svi trkači potrpaju u kombi i prevezu s bakljom mira do predgrađa Varaždina. Rečeno – učinjeno. Negdje na osami, daleko od očiju javnosti, izašli smo iz kombija i zadnja 2 kilometra slavodobitno utrčavali u grad kao da se u međuvremenu ništa sporno nije dogodilo, jer tamo je već sve spremno, gradonačelnik krajičkom oka pogledava na sat… Ostalo je povijest koju vjerojatno znate.

Dragan Janković