Nakon osamostaljenja, jedan od prvih ultramaratona u Hrvatskoj se održavao sredinom 90-tih, usred ljeta, po doslovno tropskim uvjetima. Trka Knin – Biograd, u spomen na Oluju, trčala se prvog vikenda kolovoza u dužini od 90 kilometara. Ne znam točno koliko je puta održana, s obzirom na to da je mijenjala format iz onog pravog, natjecateljskog u prvim izdanjima, nakon čega je postala simbolična i tu se polako gubila iz godine u godinu. Trenutno, također povodom obljetnice Oluje, trči se dionica od Čavoglava do Knina u dužini od 36 kilometara, ali bez natjecateljskog karaktera i s drugim organizatorima.

Zanimljiva su bila izdanja 1997. i 1998. U prvoj je pobijedio Branko Pecik, svojevremeno, krajem 80-tih, jedan od najboljih hrvatskih maratonaca, s osobnim rekordom 2:25:46 (Aurizzina 1986). No, ono što je zanimljivo, Branko ima do danas neslužbeno najbolje vrijeme Hrvatske na 100 kilometara. Rezultatom 6:45:42 je pobijedio na poznatoj Varaždinskoj stotki 1987. godine. Međutim, kako staza nije certificirana, taj rezultat se ne priznaje kao hrvatski rekord. Čak se i na IAU stranicama ta trka vodi pod opaskom ‘course very likely to be short’. Zanimljivo je da je 1997. Pecik pobijedio u trci od Biograda do Knina za 7 sati i 50 minuta, s prednošću od čak sat vremena i 12 minuta ispred drugoplasiranog!

‘Drž’te se glavne ceste’

No, pravi ultraški hard-core se dogodio godinu kasnije, točnije 2. kolovoza 1998. Tog dana je u gotovo svim gradovima Hrvatske izmjerena najviša temperatura od kada je mjeri Državni hidrometeorološki zavod. Konkretno, u Kninu je zabilježeno 39.4 stupnja u hladu u trenutku starta. Nas 17 je trčalo tu trku, startali smo u 4 popodne, a hlada od Knina do Biograda ni za lijek, tako da smo se vjerojatno prvih 5-6 sati pržili na temperaturi od preko 50 stupnjeva (temperatura na suncu je 10-15 stupnjeva viša nego u hladu). Vodenih okrepa je bilo nula. Ustvari, organizator je u svom gepeku vozio nekoliko plastičnih boca napunjenih vodom, koje su zakuhale već nakon pola sata. Tako da smo vodu žicali usput kad bi prošli pored kakve kuće, kucali ljudima na vrata i prozore, a jeli smo zelene šljive s drveća umjesto Powerbara. Staza nije bila uopće obilježena, dobili smo prije starta samo kratku uputu – drž’te se glavne ceste, što je rezultiralo gubljenjima po okolnim putevima jer se nije baš svaki put znalo koja je glavna.

Pobijedio je Franjo Lončar koji je imao svoju logistiku i pratnju (auto i putni frižider). Ali nije mu bilo lako jer su ga u zadnjim kilometrima opasno stiskali ultraši pod čudnim okolnostima. Naime, svi smo jedva čekali da padne mrak kako bi malo osvježilo. A kad je pao, počele su se dešavati čudne stvari i neobična preticanja od strane dvojice ultraša čija bih imena ipak zadržao za sebe.

Njihova taktika je bila sljedeća: Vozili bi se od trkača do trkača, izašli bi iz auta kad bi im se približili, udarili bi krvavi tempo, preticali bi bez puno spike i ubrzo nestajali s horizonta nakon prvog nepreglednog zavoja. Prvi je imao bolji auto (Audi) pa se dovezao sve do Lončara, koji je već bio u Biogradu, kilometar prije cilja. I njega je napao, ali Lončar se uspio othrvati. Drugi je došao nešto kasnije. Svi trkači u trci su znali da su se obojica vozila i nisu htjeli primiti svoje nagrade. Ta dva „trkača“ su svoje najbolje rezultate ostvarili na trkama u kojima nije zatvoren promet za automobile. Kad bi došli na Plitvice ili Forrest Gump, gdje auti ne cirkuliraju, onda bi glumatali nekakve ozljede.

Spavanje na šljunčanoj plaži

U toj trci sam naučio još nešto – koliko vremena treba da se prehoda polumaraton. Od Knina do Benkovca (70 km) sam stigao za oko 7 sati, a od Benkovca do Biograda (inače trasa jednog starog polumaratona iz tog doba) sam sve prehodao s Devčićem za tri i pol sata. Meni je otišao zglob, a njegov taban, uključujući i prste, bio je jedan veliki žulj (bez pretjerivanja, plik veličine 45), jer je cesta bila užarena. Kad smo došli u Biograd bilo je oko 3 poslije ponoći, nigdje žive duše. Organizator nas je poslao na spavanje na obližnju šljunčanu plažu, gdje smo ostali skoro cijeli drugi dan dok su se oko nas sunčali, kupali i čudili turisti.

Od te ultre sam se oporavljao mjesecima, a brzinu koju sam imao do tada nepovratno je otišla. Primjerice, prije te trke sam hiljadarke običavao raditi na tempu 3:10-3:15, a nakon toga nikada više brže od 3:30. Danas ne mogu sa sigurnošću reći je li to bilo samo radi dehidracije ili zato što sam u kratkom roku od oko dva mjeseca otrčao tri teška ultramaratona (62-112-90), sva tri u vrijeme ljetnih vrućina. Dvije godine kasnije sam ipak postavio svoje osobne rekorde u maratonu i polumaratonu, najviše zahvaljujući ekonomičnosti koju sam stekao stažom i kilometražom, ali trkačku formu i brzinu s kraja 90-tih nikad nisam vratio.

Uglavnom, pobijedio je Franjo Lončar, rezultatom 8:02:58, s prosječnim tempom 5:22, što je za te uvjete bilo odlično. Godinama kasnije, Franjo je postao poznat kao hrvatski rekorder po broju istrčanih maratona, trenutno je na brojki od 269 maratona i 11 ultri!

Kriza? Odmah povucite kočnicu

Naravoučenije kaže: Kada su uvjeti visoko iznad granice za neko normalno i suvislo trčanje, ako već nemrete odoliti nastupu, učinite sve što možete da umanjite toplinske efekte: odmah u startu zanemarite rezultat i natjeravanje za vrijeme, pozicije, bodove, ponos, whatever… nosite svoje vlastite okrepe (jer službene NIKAD neće biti dovoljno), nemojte projuriti kroz službene okrepne stanice u lovu za 2-3 sekunde već kampirajte ako treba tamo, nalijte se k’o deva, zalijte se po glavi, vratu, nogama, rukama i tek onda dalje. Na svaki znak krize odmah povucite ručnu kočnicu za slučaj opasnosti, na kraju krajeva i odustanite ako treba, u ratu je prvenstveno najvažnije preživjeti i doći na sljedeću bitku.

Od sedamnaestorice veličanstvenih tog dana u Kninu, dvojica više nisu sa nama – Ivan Šakić i Tadija Opačak. Posvećujem im ovaj članak kao uspomenu na mnoštvo lijepih dana i trka iz tog vremena.

Dragan Janković