Svima koji žele istrčati maraton danas kažem da se u to ne upuštaju bez dvije (dobre) zime. Međutim, svoje prve maratonske pripreme sam sabio u pet tjedana. Dakle, nakon manje/više odležane prve trkačke zime, razradio sam svoj prvi program za proljetni maraton, i to je izgledalo ovako: prvi tjedan 3 treninga po 8 kilometara, ukupno 24 kilometra, drugi tjedan dva treninga od 12 kilometara i jedan od 4 kilometra, ukupno 28 kilometara, treći tjedan tri treninga od 8 kilometara i jedan od 12 kilometara, ukupno 36 kilometara, četvrti tjedan tri treninga od 8 kilometra i jedan od 14 kilometara, ukupno 38 kilometara i zadnji, peti tjedan po jedan trening od 20, 8 i 5 kilometara, ukupno 33 kilometra. Sve skupa 160 kilometara u tih 5 tjedana (Veronika toliko skupi do polovice tjedna), ali sam zato udarnički odradio tappering, zadnjih 12 dana prije maratona – 0 km! Jbga, valjalo se dobro odmoriti od te silne kilometraže.

Imao sam i kontrolnu trku, dugu Kros-ligu na Nasipu (8,5 km za 36 minuta). Na osnovu nje razradio sam i plan za trku. Dakle, prosjek na kontroli mi je bio 254 sekunde po kilometru (tad još nisam koristio ove fore tipa 4:14) i matematika mi je izbacila da ću tim tempom završiti maraton za 2 sata i 59 minuta. Onda sam to podijelio s tri (sata) i dobio jednostavnu računicu da trebam u svakom satu pretrčati po 14 kilometara i to je bilo sve što se tiče taktičke pripreme.

Program priprema za pijetlove

Je da, smiješno to danas izgleda, ali internet je došao tek nekih 10-tak godina kasnije, za Google se pričekalo dodatnih 6-7 godina. Trkačkih knjiga osim Belanove, koja nije bila stručna već motivacijska, nije bilo. Trkačkog štiva ni za lijek. Za dugački trening sam saznao nekih dvije godine kasnije, a negdje početkom 90-tih sam načuo nešto o nekakvim dionicama. Prvu knjigu o trčanju sam kupio 1995. (btw, sad ih imam 60). Još uvijek nisam poznavao ni jednog trkača, a i nije ih nešto bilo, mogao si satima kružiti po Nasipu da nikog ne sretneš. Uglavnom, i nije bilo tako loše, kasnije sam negdje pročitao da su se prvi trkači u povijesti pripremali na osnovu programa priprema za pijetlove koji se bore po kladionicama.

Tenisica za trčanje u Hrvatskoj, ili bolje rečeno u Jugoslaviji, nije bilo za kupiti. Nekim slučajem su u Nami na Kvatriću dobili trkačke tenke marke Spalding (inače renomirani proizvođači košarkaških lopti), iz kojih doslovno nisam izlazio i u njima sam trčao taj svoj prvi maraton. U Rimu. Kako se održavao baš na 1. svibnja uspio sam naći turističku agenciju koja je radila prvomajski aranžman busom u Rim. Cijena je bila povoljna, a uskoro sam i saznao zašto. Naime, hotel je bio dobrih 70 kilometara od Rima, u nekoj vukojebini na jugu, tako da sam se prvo navečer raspitao gdje je najbliži željeznički kolodvor, a kasnije i naručio taxi da dođe po mene u 4 ujutro, kako bih stigao u 5 na vlak, bio u 7 u Rimu i stigao na start u 9 na Olimpijski stadion, kojeg inače koriste nogometaši Lazia i Rome, kao i talijanske reprezentacije.

Plan 3×14 je držao vodu dobrih dva sata, u kojima sam fakat pretrčao 28 kilometara. I onda je počelo… Najprije sam malo, a uskoro i bitno usporio, a nakon nekog vremena sam počeo i hodati. No, uskoro me ni hodanje nije odmaralo, pa sam tu i tamo malo sjedio po rinzolima. Međutim, pri kraju ni sjedenje me nije zadovoljavalo, pa sam se par puta i fino zalegao kad bi naletio na kakav parkić uz stazu. Elem, za tih zadnjih 14 kilometara trebalo mi je skoro 3 sata… koja sam mislio potrošiti na svih 42,2 kilometra.

U trenucima agonije čvrsto sam odlučio da nikada više neću trčati! Predomislio sam se 28 dana kasnije i otrčao do Bundeka i nazad 6 kilometara za 26 minuta i 15 sekundi, prosječno 263 sekunde po kilometru.

Novčići u fontani Di Trevi

Finišerske maratonske medalje u cilju su još uvijek bile stvar budućnosti. Svoju prvu rimsku sam dobio par mjeseci kasnije poštom na kućnu adresu, zapakiranu u lijepu kutiju i ugraviranim podacima. Nakon 112 otrčanih maratona tijekom narednih 30 plus godina, još uvijek nisam dobio kvalitetniju. Npr, spomenica koju sam dobio za Domovinski rat prema njoj izgleda k’o igračka, al’ dobro sad.. Sljedeće godine u isto vrijeme na istom mjestu sam trčao i svoj drugi maraton, a u Rim sam se vraćao još 3 puta kasnije (2000, 2005, 2010). Svaki put sam u fontanu Di Trevi ubacio novčić i gle čuda – svaki put sam se i vratio.

Na dan kad sam doputovao u Rim, umro je otac spaghetti westerna Sergio Leone, a Skupština Srbije je usvojila neke amandmane u srpski Ustav, kojima su pokrajinama Vojvodini i Kosovu znatno smanjena prava i ovlasti (neke stvari su vječne). Nakon toga je Slobodan Milošević izabran za predsjednika Predsjedništva SR Srbije. Uskoro su reagirali i Slovenci, koji su pak u svoj Ustav donijeli amandman da su republički zakoni važniji od saveznih.

Ni Zagreb nije ostao dužan, na Trgu Republike je pred 200 tisuća ljudi Prljavo kazalište održalo koncert, što je bio predznak raspada SFRJ. No, to su ionako bile samo karike u lancu sličnih događanja, poput rušenja berlinskog zida, strijeljanja Ceauşescua, kineski prosvjed na Tiananmenu itd. Nobelovu nagradu za mir je zato te godine dobio 14. po redu Dalai Lama (Tenzin Gyatso), u Americi se počela prikazivati serija Seinfeld, Motorola je prezentirala prve male mobilne telefone, grupa Riva je s pjesmom Rock me Baby osvojila Euroviziju, a na jednom od pacifičkih otoka su se predala zadnja dva japanska vojnika iz drugog svjetskog rata. U New Yorku, dok je joggirala Central Parkom, Trishu Meili su silovali nepoznati počinitelji, čime se trčanje po prvi put probilo na naslovnice, a s ove strane oceana Tomislav Ašković je osvojio svoju posljednju od osam titula prvaka Jugoslavije u maratonu. Njegova kuća na Durmitoru je od 2007. moj drugi dom, moja standardna ljetna rezidencija.

Dragan Janković