Krajem srpnja sam iznenada završio na maratonu u St Petersburgu, zahvaljujući hvale vrijednom projektu Zagreb Runs With Twins, koji je put Rusije poslao delegaciju od 12 trkača. Radi se o svojevrsnoj suradnji s ruskom trkačkom populacijom tog grada, koja će na jesen uzvratiti posjetom na Zagrebačkom maratonu, uz želju da projekt zaživi i u narednim godinama.

Uglavnom, do ove godine sam istrčao 98 maratona i planirao svoj jubilarni stoti završiti tijekom 2018. godine. Bilo je raznih varijanti, ideja i kombinacija, koje su se vremenom pohabale tako da mi je na kraju cijela priča oko stotke već postala više naporna nego što me je veselila. Posljednja varijanta koju sam zacrtao je da 99. otrčim na Plitvicama i da stotka padne u Moskvi krajem rujna. Zašto baš Moskva? Zato što mi je Rusija ostala kao zadnja kontinentalna europska zemlja u kojoj nisam trčao (izuzev liliputanaca poput Lihtenštajna, Andore, Vatikana, San Marina, Monaka). Nenadani nastup u St. Petersburgu nije remetio tu geografsku anomaliju, čak je u statističkom pogledu pokrio još jednu rupu, s obzirom na to da je srpanj ostao visiti sve ove godine kao jedini mjesec u kojemu nisam nikada trčao maraton.

St. Petersburg sam već imao u izjalovljenim planovima i proteklih godina, te sasvim sigurno i u budućim, najviše zbog atraktivnosti samog grada, za kojeg mnogi tvrde da je jedan od najljepših u svijetu. I to s punim pravom, u što sam se uvjerio tijekom 5-dnevnog boravka u njemu. Jermitaž, Neva i povijesna krstarica Aurora su sasvim dovoljni razlozi za dolazak u ovaj carski grad, sve ostalo je prebogati bonus.

Maraton Bijelih noći se održava u vrijeme istoimenog perioda i festivala koji traje oko mjesec dana te obilježava doba godine kada je u St. Petersburgu noć vrlo kratka, a u vrijeme ljetnog solsticija (22. lipnja) gotovo da je i nema. S obzirom na to da je termin maratona pomaknut zbog održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, tijekom kojeg je i St. Petersburg bio jedan od domaćina, u doba našeg boravka noć je padala nešto prije ponoći, a razdanjivalo se oko 3 ujutro.

Sami maraton ima nekih 4 tisuće sudionika, što je po meni malo, obzirom na atraktivnost destinacije, no ljetni termin nije idealno doba za trčati maraton i to je vjerojatno najveći razlog što ova trka nema, primjerice 10 i više tisuća trkača, koliko imaju neki daleko neatraktivniji gradovi. Osim toga, mislim da Rusiju ne drma neki veliki trkački bum, što sam najbolje uočio dan prije trke kad sam otišao na jedan lagani jogging na fenomenalnoj lokaciji. Naime, dva prekrasna riječna otoka (Kamennyy i Elagin) povezana u Bolshaya Nevki, jednom od većih rukavaca Neve, u kojima se još nalazi dodatnih nekoliko jezera (vrlo slično našem Maksimiru), s pregršt trkačkih staza, u krugu od devet kilometara sam sreo samo jednog joggera! U Zagrebu npr, u bilo koje doba dana je nemoguće ne sresti barem 100-tinjak trkača unutar sat vremena.

Trka je zbog ljetnog termina startala već u 8 ujutro, na ogromnom Dvorskom trgu ispred Jermitaža. Kako je cijeli St Petersburg u biti skup velikog broja riječnih otoka koje razdvaja/spaja široko razgranata delta Neve na svom ušću u Baltik, dosta se trčalo uz obale i po mostovima. Kad smo već kod njih, jedan nevjerojatan podatak – u St. Petersburgu ima više od tisuću mostova! Najveći su, naravno, oni koji idu baš preko Neve i njih ima 22.

Uglavnom, takvu vlažurinu u životu još nisam iskusio, gotovo da se mogla nožem rezati na kriške. Prvobitni plan da maraton odradim ‘lagano za 4 sata’ sam već nakon 2 kilometra odbacio. Visok postotak vlage, temperatura iznad 25, buran noćni život u prethodna dva dana su me brzo prizemljili, pa sam odmah prešao na varijantu ‘malo teže za 4 i pol sata’. Negdje već oko 25-og sam ubacio ‘safe mode’ taktiku hodanja od po 100 metara na svaki puni kilometar, da bi je u ranim 30-tim apgrejdao na ‘advanced safe mode’ s istom količinom hodanjima na svakih pola kilometra. Negdje na 37. sam ipak nekako došao sebi, izbacio hodanja i do kraja otrčao najbolji dio trke, te završio točno na pola puta između A i B planova – za 4:15. I to je bilo to, cirkus oko prve stotke sam konačno skinuo s dnevnog reda, i sad rasterećen mogu po drugu.

Dragan Janković

Statistika:

• Prvi maraton sam trčao 1989. u Rimu za 4:56, i taj rezultat do danas nisam nadmašio, svi ostali su bili brži. Najbolji Zagreb 2001 – 3:02:25.
• Prosječan rezultat tih stotinu maratona iznosi 3:50:45.
• Trčeći sam u tih stotinu maratona proveo 385 sati, ili nešto malo više od 16 dana.
• Najviše maratona sam završio 1998, njih 13 (plus 17 polumaratona).
• U 30 godina jurcanja po maratonima, svake godine sam završio barem po jedan.
• Najviše na Plitvičkom (12) i Zagrebačkom (9), zatim Berlin (7), Ferrara (6) Beč (5) i Rim (4).
• Poznatiji maratoni, po abecedi: Amsterdam, Atena, Beč, Beograd, Berlin, Boston, Death Valley, Firenze, Istanbul, Ljubljana, Madrid, München, Padova, Pariz, Prag, Rim, Salzburg, St Petersburg, Torino, Trst, Venezia…
• Maraton u St Petersburgu mi je bila ukupno 1452. trka, u kojima sam ukupno pretrčao preko 21,000 kilometara (udaljenost tisuću polumaratona) i za to potrošio preko 1835 sati (76 dana) i gomilu para.