Priča počinje sredinom devedesetih prošlog stoljeća, prije nekih 25 godina. U to vrijeme hrvatski trkački kalendar nije obilovao trkama kao danas, ni približno. Na proljeće bi se svi spremali za Goricu i Tuhelj, na jesen za Starek, i to bi bilo to. Zagrebački maraton je tek krenuo, a Plitvički bio u pauzi uslijed bratskih teritorijalnih pretenzija. Tako da se često putovalo, uglavnom u Sloveniju, Austriju i Italiju, lovilo se sve što je u dometu poludnevne vožnje.

Sezonu smo otvorili, kao i obično, kratkom trkom Endi, inače nastavak trke Nada Dimić, koja se svake godine održavala za famozni Dan žena, kasnije često mijenjala stazu, dužinu, organizatora i naziv. Danas je puno poznatija kao Hendrix polumaraton. Nakon prve kontrole, valjalo je otići na rani proljetni maraton, što je pametna odluka da ga se otrči direktno iz zimske baze. Pa smo zapičili u Rim. No, kako je rani ožujak još uvijek kalendarski zima, mjesec dana kasnije drapamo i proljetni maraton u Beču, a kontrola za to je bila simpatična trka na 10 milja u Grazu dva tjedna prije. Međutim, i to nam se činilo rano jer je tek prolistalo, pa smo pred kraj svibnja skoknuli bez spavanja u Radence na maraton Treh Src, te do ljeta raspucali još tri brdovita polumaratona (Tuhelj, Vrbovec, Veitch), tjedan za tjedan.

Tu smo se već počeli raspravljati tko je otrčao najviše trka u sezoni i, posljedično, tko je najveća budala u klubu. Kako bi dobili pobjednika, smislili smo i interno bodovanje, svaka trka bi vrijedila toliko i toliko u odnosu na dužinu, plus-minus vremenski utržak. E tad je tek nastao pravi kaos. Bjesomučno su se tražile informacije o trkama, gdje, kada i koliko, što i nije bilo tako jednostavno, Internet i e-mail je nešto što tek treba doći, malo ljudi je uopće imalo i računalo.

Rujan smo otvorili s polumaratonima u Ptuju i Völkermarktu, te na licu mjesta pokupili informacije o nadolazećim jesenskim trkama. Brzo smo uočili da listopad ima pet vikenda i što je još bolje, skoro u svakom se nudio maraton na relativno dohvatljivoj lokaciji. Naravno, pala je i oklada, i tko spoji svih pet maratona, bit će definitivno okrunjena trkačka luda, a za nagradu će dobiti gajbu piva od gubitaša. Izazov života!

Obračun jedan na jedan

Prvog listopada smo već na putu prema baroknom Salzburgu, moćna gomilica od desetak pretendenata na tu laskavu titulu s tri auta je odjezdila k Mozartovim kuglicama. Sljedeći tjedan nismo morali na put, imali smo maraton u Zagrebu, ekipa je još uvijek bila kompletna i nabrijana. No, već na trećem u Grazu je došlo do osipanja. Mene je drmusala groznica i na sva tri sam popravljao svoje (tadašnje) osobne rekorde, s 3:42 na 3:37, pa na 3:28 i na kraju 3:26.

Četvrti maraton u Carpiju više nije bila masovka, već se pretvorilo u obračun jedan na jedan i troškovi puta su se dijelili samo s dva. Na predzadnju stanicu smo otišli samo Sead i ja, naletjeli na vrućinu i vlagu, te porikavali na 3:48. Na povratku mi je pružio ruku i rekao da mu je dosta toga i da neće ić na zadnji. OK super, pobjeda je pobjeda, gajba je tu, ali misija nije potpuna. Tjedan kasnije soliram u avionu za Istanbul. I tu počinje ona prava priča.

U busu sam koji sve trkače vozi sa stadiona Bešiktaša preko Bosporskog visećeg mosta u azijski dio na start maratona. Slušam jednog omalenog Talijana kako pokušava nagovoriti lokalnog maratonca da čendžaju majice. Kako je obojici engleski bio izrazito limitiran, nisu se sporazumijevali baš najbolje, pa sam Talijančiću uletio sa svojom majicom Zagrebačkog maratona, što je ovaj oduševljeno prihvatio. No, kako već tri dana s nikim nisam razgovarao o trčanju, imao sam potrebu da mu se pohvalim svojim ludorijama:

–             Week before Zagreb I run marathon in Salzburg.

–             Me too.

–             And week after Zagreb I run marathon in Graz.

–             Me too.

–             And week after Graz I run marathon in Carpi.

–             Si, si, it was very hot!

–             I run 7 marathons this year.

–             Bene.

Na kraju bacam adut očajnika:

–             Istanbul will be my 31st marathon.

I tu me je fino sačekao:

–             I run 288 marathons!

Razglednice iz cijelog svijeta

Mislim se, e jesam naš’o kome ću se hvaliti. Da gurnem ruku u vreću znate već čega izvadio bih znate već što. Uglavnom, tog malog Talijana engleskog imena William godinama kasnije sam redovito sretao u Pragu, Firenzi, Amsterdamu, Parizu, Klagenfurtu, Padovi, Rimu, Trstu, Torinu. Gotovo nikakve su vam bile šanse da otputujete na neki europski maraton i da ne naletite na omalenu simpatičnu spodobu nakinđurenu svakakvim maratonskim đinđama iz cijelog svijeta. U prosincu bih odlazio kod njega doma i zajedno bi trčali maraton Reggio Emilia, on bi uzvraćao posjete, par puta trčao Zagreb i Plitvice. Na Sljeme se nije dao navući, nije volio corsa della montagna. Sljedećih 20 godina sam redovito dobivao razglednice iz cijelog svijeta s jednostavnim potpisom: Saluti da marathon runner William Govi. Finish marathon N⁰456 – 3:55:04.

Živio je sa starcima u kući na dva kata. Gornji kat samo njegov, dvije sobe poput trkačkog muzeja: medalje, pehari, zastave, suveniri iz cijelog svijeta. Beskonačan broj fotoalbuma sa svih maratona. Inače je uvijek trčao s fotoaparatom, a kada bih ga pitao koji je rezultat imao na zadnjem maratonu, spremno bi odgovarao: 3 hours, 55 minutes and 36 pictures! Nikad se nije ženio, koja bi to trpjela?! A naći srodnu dušu takve sorte i nije baš lako. Vrlo jednostavno, cijeli život samo trčanje, trčanje i gotovo ništa više ili još bolje – ništa manje od toga. Vrag ga je odnio u svaku, pa i najmanju ili najudaljeniju vukojebinu ove planete gdje se trčao maraton. Kao npr. na Aljasku (Juneau) ili pak na Grenland, u mjesto Nuuk. Trčao je na svim kontinentima, u svim europskim državama, a podjelu Jugoslavije je strasno doživio kao priliku da za male pare fino poveća saldo zemalja u kojima je trčao maratone.

I will run one thousand marathons

U Padovi 2007. godine, za jednog od naših zadnjih susreta, otvorio mi je u potpunosti svoju maratonsku dušu. Sjedimo u gotovo praznom kafeu na Piazza del Santo, buljimo u baziliku Svetog Antuna Padovanskog, a William nakratko prekida svoj konstantan smijeh, uozbilji se, pogleda oko sebe lijevo i desno, čisto da provjeri da li netko prisluškuje, jer bi svatko drugi osim mene na osnovu onoga što će mi reći pomislio da je lud, i tiho ali značajno prošaputa: ‘Dragan, I have a big plan’. Prvi put ga u životu vidim smrtno ozbiljnog, krvavih bjeloočnica, pogleda kakvog je imao samo Hitler pred Barbarossu. ‘I will run one thousand marathons’. Jbte, koji lik. Pretrčao je kompletnu zemljinu kuglu uzduž i poprijeko, valjda se ni sam nemre sjetiti kada je zadnji put ustao u nedjelju i nije otrčao maraton, ništa ga drugo u životu nije odveć zanimalo, i nije mu dosta, još uvijek radi planove kako da otrči još nekakvih 300-tinjak maratona! Sve je razradio u toj svojoj ludoj trkačkoj glavi. ‘Next five years I will run only 30 marathons every year. Dragan, I’m feeling little tired, I can not run 40 marathons per  year any more (u mojim očima traži suosjećanje i odobravanje, kimam). Then, next five years I will run only 20 marathons per year, and last five years I will run just 10 marathons per year. And, if everythings be OK, I will collect 1.000 marathons in 2020. year at my 65th birthday’. Koja genijalna racionalnost, da je Hitler imao mrvicu njegove razboritosti četrdesetprve, svi bi danas govorili njemački.

Nažalost, everything was not OK, prije osam godina se zaustavio na brojki od 745 maratona. Zadnjih 255 će sigurno završiti negdje drugdje, svijet po kojem je pretrčao tri četvrtine svoga plana je ionako već odavno bio premali za njega.

Eh da, pive iz one gajbe nikada nisu bile slađe. Da bi imale taj extra okus spiskao sam par tisuća maraka, ali vrijedilo je. I danas bih isto napravio… da mogu.

Dragan Janković