Magazin Trčanje
TekstoviTijelo ne pamti, tijelo je glupo

Tijelo ne pamti, tijelo je glupo

Nema tog trkača koji nije barem jednom u životu prekinuo svoj trenažni proces iz bilo kojeg razloga (kojih može biti puno ako se potrudite) i da nije u nekom trenutku svoje letargije rekao – mogu se ja vratiti trčanju kad god poželim, tijelo sve pamti!

Nagledao sam se takvih povrataka koji nisu bili povratci nego neki traljavi pokušaji dokazivanja samom sebi da ‘ja to još uvijek imam u sebi’ i ‘mogu bez problema na polumaraton nakon 6 mjeseci pauze’. Ne samo da sam se nagledao, nego sam to sve i sam prošao i mogu vam reći samo jedno – naše tijelo je sposobno zapamtiti konfiguraciju kauča na koje plasirate svoju pozadinu dok čekate novu sezonu Stranger Thingsa, sposobno je savršeno locirati u prostoru i vremenu mjesto na kojem se razvlači najbolja pizza, a bome vas neće razočarati niti kada poželite pronaći neko mirno mjesto na kojem ćete provesti dan prokrastinirajući. Ali kad je u pitanju trčanje, tijelo je glupo kao prosječna ekranizacija knjige Stephena Kinga i ne očekujte od njega pomoć jer, da se ne zajebavamo, na povratku s trosjeda na trkačku stazu, nećete pronaći većeg neprijatelja od vlastitog tijela, a kako to bolje ilustrirati nego na vlastitom primjeru.

Mozak je nesretni putnik

Trčanjem sam se počeo baviti prije 8 godina i tamo negdje u zimi 2017. shvatio da mi se ne da trčati. Dosta mi je, buraz, više i nasipa i mostova i ljudi i smrzavanja u tajicama dok trening ne počne… zaslužio sam pauzu. Slučaj je htio (kako drugačije?) da u proljeće sljedeće godine polumaraton u Palmanovi padne na moj rođendan i pomislih kako ga ljepše proslaviti nego utrčavanjem u cilj. Naravno da mi ni to nije bila motivacija za treniranje jer… tijelo pamti. U busu prema Palmanovi je bilo super, dolazak tamo je bio prva liga, minglanje prije starta je bilo totalna špica.

I onda je krenuo start.

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Zapravo, prvih 10 km je bilo sasvim u redu i kontao sam si da je treniranje stvarno precijenjeno – ako ja mogu na polumaraton ovako divno nepripremljen, čemu to nabijanje kilometara osim ako fakat nisi nabrijan na skidanje PB-a. I onda je došao 12. kilometar u kojem su mi se odjednom pokazali odgovori na sva pitanja koje sam imao u vezi tijela i pamćenja. Ništa od toga buraz. Tijelo te zaboravilo, kao što političar zaboravi glasača nakon izbora. Tijelo te ne voli. Tijelo ti je najveći neprijatelj ako istom tom tijelu u mjesecima prije nježno ne kažeš što mu se sprema.

Tijelo radi protiv tebe, tvoj mozak je samo nesretni putnik u jako sporom vozilu. I onda mozak postane nesretan, govori ti da staneš, da ovo nema smisla… gle – taksi! Ili ako nemaš novaca, sugerira mi mozak, tamo malo dalje je autobusna stanica. Ne slušaj svoje prijatelje koji ti govore da izdržiš, zašto bi izdržao? Sjedi, odmori, naruči neki kolač i uživaj. Jebeš trčanje. Od 12. do 21. kilometra moje tijelo i moj mozak vodili su agresivnu kampanju radnog naziva ‘Stani, čovječe’, a ja nisam mogao ništa drugo nego odbrojavati korake do cilja. Ušao sam u cilj s vremenom koje više odgovara maratonu dobro spremljenog trkača nego polumaratonu. Bio sam slomljen, mrtav, jedva sam hodao. Mozak je govorio – eto, jesam ti rekao. Tijelo je reklo – tako ti treba kad nas ne slušaš. A ja nisam govorio ništa jer nisam mogao. Ali sam razmišljao, o, da… itekako sam razmišljao.

Ako pauzirate, vratite se postupno

Razmišljao sam o tome da nikad više neću prismrditi utrci bez koliko toliko kvalitetne pripreme. Razmišljao sam o tome da mi sljedeća utrka može padati na bilo koji datum, ja je neću prijaviti, jer ako to ponovim, moglo bi mi se dogoditi da padne baš na datum moje smrti. Razmišljao sam i o gladnima u Africi i onda o tome kako sam i ja gladan. Zatim sam razmišljao gdje je bus. I to je trajalo do trenutka kad sam se trebao ustati i krenuti prema svlačionici. Nakon toga sam samo razmišljao kako trebam popiti tabletu protiv bolova.

Tijelo je nasavršeniji instrument koji ćete ikada posjedovati, pročitao sam jednom negdje i ne mogu se ne složiti s tim. I upravo ta savršenost čini ga vašim najvećim neprijateljem kada se otisnete u poduhvate kao što sam učinio ja.

Nemojte to raditi, spremajte se za utrke, a ako pauzirate, vratite se postupno. I zapamtite da tijelo ne pamti ništa. Ali zato mozak pamti i neće propustiti priliku da vas podsjeti koji ste idiot bili kad ste donijeli ovakvu odluku.

Siniša Mareković

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top