Zima, zima, e pa šta je… tako je nekako išla onda dječja pjesmica koja govori o tome kako zima nije strašna i da treba s veseljem dočekati grudanje, sanjkanje i ostale divote kojima se možete prepustiti ako imate sreće i padne snijeg u vašem kraju. Ako ne, imate sumorno vrijeme, idealno za uživanje ako ste Edgar Allan Poe i čekanje da dođe zimski solsticij i da dani opet krenu biti duži… a do onih pravih, proljetnih još ćete se načekati.
Svaki trkač, stoga, gleda kako najbolje prezimiti, odnosno kako održati formu u tim tamnim mjesecima i ne dočekati toplije dana s 15 kg više na displeju omiljene nam vage. Netko se hrabro otisne u mrak i šljapka kilometre u dugu mlačnu noć, netko hvata zadnje zrake sunca pred smiraj dana (tako mi treba kad čitam Zagorku prije pisanja trkačkih tekstova), a netko, kao recimo ja, odabire totalno safe varijantu – prezimljavanje u zatvorenom na traci za trčanje.
Ali, dragi čitatelju, prije nego dobiješ moždani udar zbog bogohuljenja trčanja odnosno usporedbe te divne aerobne aktivnosti na svježem zraku i smrđenja po teretani s još 300 čudnih ljudi, pričekaj, popij čašu vode sa šećerom i poslušaj me – i ja sam bio veliki protivnik trčanja na traci i nema mi ljepšeg neko dane provoditi na svježem zraku udišući miris netom pokošene trave, no ima tu ipak nešto više od puke predrasude.
Prvi pokušaj treniranja na traci dogodio mi se prije nekih 5 godina kada sam s gnušanjem ustanovio da to nije ni Č od trčanja i nakon jednog polutreninga pokupio se i nikad se vratio nisam. Do pred mjesec dana kada sam se nagovorio da probam još jednom.
I dobro da jesam.
Pokušat ću ovdje, koliko mi tipkovnica i ekran dopuštaju, pobrojati dobre i loše strane treniranja na traci u teretani, a vi se, po starom dobrom običaju, možete i ne morate složiti sa mnom. Kao i inače. To je ljepota demokracije.
DOBRE STRANE:
– Bez obzira koja vremenska nepogoda trenutno hara vašim krajevima, možete biti sigurni da će vam dres, majica kratkih rukava i tenisice biti dovoljne za odraditi trening i da vas lokve na loše sagrađenoj južnoj strani nasipa neće omesti u trčanju.
– Ne trebate trenera ni pejsmejkera da vam određuje tempo, jer će to odraditi traka umjesto vas. Namjestite program koji želite i ako taj dan planirate trčati 5:30 po kilometru, traka će vas voditi tim tempom do kraja treninga.
– Nema ljudi. Okej, ovo možete shvatiti krivo – naravno da uvijek u teretanama ima ljudi, ali ovdje mislim na ljude ispred vas koji vam se neće maknuti jer zašto bi, vi ste luđak koji trči po zimi i nema za time potrebe. Osim ljudi, nema ni auta, zebra, tramvaja i ostalih ometala koji čine dio svakog treninga na svježem zraku.
– Zona. Ovo je bitan dio. Meni osobno jako paše kad trening krene i fokusiram se kroz prozor teretane u svijet koji se događa vani dok ja, eto, stojim (trčim) na mjestu. Ima nešto zenovski u činjenici da si tada u svom svijetu i ne moraš brinuti o ničemu osim da na vrijeme dižeš noge s trake. Koncentracija na najjače i uživanje u znojenju samo tako.
– Dolazak i odlazak s treninga su svedeni na brzinsko oblačenje i presvlačenje tako da ti zapravo treba puno manje bruto vremena za odraditi trening. Dok na klasičnom treningu dolaziš u klub, odlaziš na mjesto početka treninga, zagrijavaš se, minglaš s ekipom (okej, ovo većini ulazi u pozitivne strane), odlaziš doma, za trening na traci trebaš puno manje vremena, ali, posljedično, imaš i puno manje socijalizacije.
LOŠE STRANE:
– Jebiga, na zatvorenom si. Koliko god interijer donosio zaštitu od možebitnih padalina, ipak ne udišeš svježi zrak dok trčiš. Nekima je to toliko bitno da ne mogu ni zamisliti odraditi trening u nekoj prostoriji. Različiti smo…
– Mehanika trčanja je potpuno drugačija – dok na standardnom treningu odskačeš u svaki novi korak, na traci ti noga putuje natrag i onda ju opet vraćaš na početak. Ovo se jako osjeti na početku treniranja na traci i obično je ljudima teško se priviknuti na ovaj neprirodni način trčanja.
– Ako si društvena osoba, falit će ti druženje i ispijanje pive s ekipom kao što je navedeno malo više gore – to je jedan detalj zbog kojeg mnogi (većina) i dolaze na treninge, tako da tračno trčanje samo po sebi gubi smisao ako hmelj nije uključen u završetak treninga.
– Teretanu morate platiti, trčanje na nasipu ne. Okej, ako si član kluba koji radi po određenom programu i ima organizirane treninge i svlačionice, šansa je velika da dajete neke novce za članarinu, ali to je redovito manje nego članarina u teretani. No, za one jako šparne, trčanje ne mora biti dio klupskog režima i onda je stvarno free of charge.
Ovo su, dragi moji, bile samo neke stvari koje su mi pale na pamet prilikom nekoliko treninga na traci i definitivno nisu sve – siguran sam da među vama ima trkača koji imaju neka svoja dobra i loša iskustva s treniranjem u interijeru, ali budimo onako iskreni i složimo se oko jedne stvari – i trening na zatvorenom je bolji od nikakvog. Ako ste tip osobe kao ja kojoj ne smeta soliranje za vrijeme trčanja i nije vam apsolutno nikakav problem buljiti u jednu jedinu vizuru od početka do kraja treninga, probajte zimi koji trening odraditi i na tom čudnom stroju koji vas tjera da se krećete dok se ne krećete.
I ne zaboravite onaj drugi grozan stroj koji vas čeka u kupaonici svaki puta kada izađete iz tuš kabine… znate… onda odvratna mašina koja prikazuje brojke… proklete brojke koje su uvijek više nego što bi trebale biti…
Siniša Mareković
