Nova godina, novo ljeto, novi izazov – kako u apsolutnoj hibernaciji u koju se prebacujemo ulaskom lipnja u naše živote održati mišiće koliko toliko spremnima za jesenske utrke i, nedobog, zimsku bazu? Teško do nikako.
Ovaj tekst pišem iz prvog lica jer je ovo moje iskustvo uz napomenu da nisam tip od ljetovanja na moru, već prednost dajem provođenju toplih mjeseci na višim nadmorskim visinama zajedno sa svim benefitima koje ti metri nad morem nose – ugodne temperature, aktivan odmor i prekrasni vidici (da, ne možete me uvjeriti da je pogled na morski zalazak sunca bolji od vizure Prutaša dok stojim na vrhu Bobotovog kuka).
No, pravila su tu da ih se ne poštuje i tako sam ovo ljeto završio na sedmodnevnom ljetovanju na Rabu s familijom i psom što je zapravo ispalo kao jako interesantan projekt – čak i dvoje tinejdžera uspjelo se zabavljati kada vrijeme provodite nabacujući njemačkom ovčaru frizbi po moru, a on u maniri plavooke sredozemne foke odbija izaći iz vode van iako se bogec već trese od hladnoće.
Odlutah malo, što mi se u zadnje vrijeme sve češće događa, i trenutak je ovo pravi da se vratim na temu – moj plan treniranja dok boravim na ovom lijepom jadranskom otoku na kojem, saznao sam naknadno, ne žive poskoci.
Prvi dan bio je plan upoznati mjesto i laganim tempom odraditi barem pet kilometara šetnicom uz more i na taj način trasirati treninge koji će uslijediti – znate i sami da je pola treninga odrediti rute za treninge i upravo tu polovicu odlučio sam odraditi čim sam došao. Ali pas je dobio proljev pa sam dan proveo u bedinjanju životinje koja očito prvi dan konzumiranja morske vode nije dobro podnijela. I tako prvi dan nisam trčao.
Drugi dan sam se probudio strgan jer dizanje u 2, 4 i 6 zbog životinjskih fizioloških potreba iz gornjega paragrafa definitivno nije pomoglo odmaranju mog slabašnog organizma izmorenog jučerašnjim putovanjem. Popio sam osam kava, pročitao sve vijesti na svim portalima, pročitao na wikipediji sve o otoku zmija pred obalom Brazila i lijepo se nabacivao sa životinjom u plićaku. Trčao, pogađate, nisam.
Treći dan sam rekao dosta. U 22h. obukao sam tenisice, dres i majicu, upalio Garmin i krenuo uz obalu put Raba ne bih li lagano, bez previše stresa, odradio planiranih pet kilometara upoznavanja te divne šetnice. Krenulo je lijepo i romantično, samo ja, more i riva, no uskoro je prestalo biti jer se meni, moru i rivi pridružilo pedesetak turista koliko sam ih zaobiša dok sam se približavao gradu Rabu. Osim toga, uletio sam u predjele koji su bili crniji od prognoza londonske burze za jesen na kojima sam usporio i preskakao sjene za koje sam mislio da su rupe. Kako bilo, odradio sam peticu i zaključio da sam ušao u ljetni režim morskih treninga.
Četvrti dan sam shvatio da nisam. U moju obranu, taj dan smo odlučili provesti na poludnevnom izletu na najviši vrh Raba (408 mnm) pa nekom perverznom logikom možemo to računati kao trening koji to nije. Nakon dolaska doma minutu prije nego li je nebo promijenilo boju iz anđeosko plave u Mordor crnu, gledao sam kako kiša pljušti i razmišljao kako će ta večer biti super za trening bez obzira na penjanje od jutra. I da – večer je bila idealna za trening. Ali ja ga nisam odradio. Prokleti Netflix.
Peto jutro je osvanulo tmurno i nagovijestilo je još jedan tužni morski propali dan bez kupanja i ostalih veselih aktivnosti na plaži prepunoj dragih turista naguranih na centimetar do centimetar i pol razmaka između ručnika.Upravo iz tog razloga odlučili smo dan iskoristiti za posjet Golom otoku kako bismo vidjeli kako su političari jednog bivšeg sistema provodila svoja ljeta… i proljeća i jeseni i zime. Bilo je zabavno jer je sunce u međuvremeno ponovno doseglo svoju jučerašnju žestinu, tako da smo iskustva bivših stanara ovog otoka iskusili na vlastitoj koži probijajujći se po najvećem zvizdanu puteljcima ovog komada zemlje usred ničega. Pas se okupao, mi smo popili najskuplju kavu u Hrvatskoj, a ja sam znao već tada da od večernjih 10 kilometara neće biti ništa. I hej! Bio sam u pravu.
Šesti dan je danas. Lagano kupanje, iskorištavanje zadnjeg dana na moru i taman kad sam krenuo odraditi trening sjetim se da moram napisati ovaj tekst. Odgovoran kakav jesam, odlučio sam žrtvovati svoju fizičku spremu da biste vi mogli čitati ove redove. Eto, toliko sam dobar. I lijen.
Sutra je sedmi dan. Pakiramo se i idemo za Zagreb. Naravno da bih se mogao ustati ranije i odraditi trening, ali svi znamo kako to završi – snuzanjem do devet i kuhanjem kave. Nakon toga ćemo se spakirati, spremiti apartman i krenuti za Zagreb nadajući se da nećemo prenoćiti na pristaništu za trajekt.
Kada napokon dođemo na kopno i uputimo se put Senja i autoputa, pustit ću si u autu “Plug in Baby” od Musea i opasno početi planirati trening koji ću odraditi tu večer u Zagrebu – trening koji će biti žestok, zanimljiv i kvalitetan.
Drugim riječima – trening koji se također neće dogoditi.
Volim ljeto.
Siniša Mareković
