Magazin Trčanje
TekstoviKruzing na Nasipu

Kruzing na Nasipu

Pročitao sam par priča u magazinu Trčanje i shvatio da većina počinje s činjenicom da autori nisu voljeli trčanje dok su bili mladi, ali su ga sad, pod stare dane zavoljeli. Hm?  Moja priča nije takva. Volio sam trčanje odmalena, brijem da sam se jedini u osnovnjaku veselio kad je profesor tjelesnog rekao da ćemo za kaznu trčati tri kruga oko igrališta. Čuj kazna, može! Da ne pričam o igri lopova i pandura po kvartu. Da, bilo je to davno. U međuvremenu sam zapostavio trčanje i da mi je netko prije godinu dana rekao da ću trčati pet ili deset kilometara, jednostavno mu ne bih vjerovao.  Sad znam da ću uskoro trčati i 20 kilometara.

Dok pišem ovaj tekst još nisam otrčao ni jednu službenu utrku. Prijavio sam neke, a neke su mi „pobjegle“. Moja priča kreće od otprilike dvije godine kad sam počeo koketirati s trčanjem nakon dugog niza godina, imam par frendova kaj trče rekreativno, a neki i ozbiljnije pa pomislih zašto ne bih i ja (započeo, a ne ozbiljno trčao). I tako sam skupio hrabrost, odvezao se autom do mosta Mladosti i krenuo trčati po Nasipu cca dva kilometra prema mostu Slobode. Vrijeme je bilo odlično za trčanje, temperatura odlična. Ipak, u jednom trenutku sam shvatio da je drugi most predaleko za moje trenutne kapacitete, barem kad je u pitanju željena brzina trčanja. Pluća su mi htjela iskočiti, jer naravno kurim kutiju i pol pljugi dnevno. I tako razmišljajući što je meni ovo trebalo shvatim da sam prošao polovicu razdaljine između mostova. Pomislih, hajde, ako sam prošao pola mogu i do kraja. Valjda. Tako je i bilo,  dotrčao sam do svog cilja puževim korakom jer nisam imao snage za brže, ali sam dotrčao. Imao sam osjećaj da će mi listovi eksplodirati, ali bio sam ponosan što sam ipak ostvario ono što sam si zacrtao.

Repertoar isprika

Nakon kraćeg odmora krenuo sam trčati nazad, ali sam se malo precijenio i odustao nakon 50-tak metara. Sve me boljelo i zatezalo, a pluća kao da su dobila izvantjelesno iskustvo. Ipak, pohvalio sam se frendovima u WhatsApp grupi svojim treningom. Kad je stiglo odobravanje frendova, nitko mi nije bio ravan. Ne moram ni napominjati da sam dobio takav muskulfiber da je to bilo prestrašno. Ali bez obzira na bolne mišiće hodao sam još nekih pet dana tako nadmen da sam jedva kroz vrata prolazio od ponosa. I tako sam na staroj slavi živio par mjeseci, jer eto, ne možeš odmah ići ponovno trčati. Uvijek sam nalazio neke dobre isprike, te budem sutra, te pada kiša, hladno je, vruće je… imao sam spreman cijeli repertoar.

Uglavnom, da skratim, baš u to vrijeme vidio sam na poslu da postoji nekakav B2B Run i shvatio da je to utrka na pet kilometara. Pih, pet kilometara, ako sam trčao od mosta do mosta, mogu i tu utrku. Normalno odmah sam se prijavio i vrlo brzo shvatio da tvrtka plaća mjesec dana Omega škole trčanja. Škola trčanja? Ne zvuči loše hajmo se i tu prijaviti. Mislim si, nemam što izgubiti, poslije će se pokazati kao pametna odluka. Da se razumijemo, 108 kila je trebalo pokrenuti. Prestao sam pušiti (dobro ste pročitali), ostavio.sam pljuge ničim izazvan dva mjeseca ranije, što je rezultiralo povećanjem obujma i kilaže. Jer sam kao Chuck Norris pojeo – sve.

Odustajanje ne dolazi u obzir

Došao je i taj famozni utorak u popodnevnim satima. Nikad neću zaboraviti prvi trening u školi trčanja. Došao sam u dogovoreno vrijeme na Nasip, kad tamo ekipa se zagrijava. Krenem i ja, a onda mi i trener Leonard kaže da se to ranija grupa rasteže. Ok, malo sam se zanio. Uglavnom, došao je i drugi trener i krenuli smo trčati po Nasipu, lagano za prvi put, da se procjeni u koju grupu trebam ići. Naprednu, početnu ili neku treću. Možda neku za preživljavanje, ako uopće preživim taj trening. Krenuli smo i trener je rekao da ćemo trčati dva i pol kilometra laganini i onda nazad. Mooolim? Odjednom danas ili na sva tri treninga zajedno? Nije bilo jednostavno, mislim da smo trčali više od 35 minuta, a na cilju sam osjetio umor, ali i ponos. Naravno, bilo je i malo hvatanja zraka i polijevanja vodom. Bio je to moj prvi petak u komadu! Woow je l’ ima netko jači?

Naravno da sam idući dan otišao kupiti šorc i majicu za trčanje, jer ipak ja sam trkač. Nastojao sam  biti redovit na treninzima i onda je jedne ljetne subote, na laganih 25 ili 30 stupnjeva u devet ujutro, stiglo završno testiranje. Pojavio se još jedan polaznik i mi polako krenuli. Činilo mi se kao da on ide malo brže, ali pomislih da to mogu pratiti. Nakon cca jednog kilometra počelo mi se grlo stiskati, a u glavi tutnjati. Malo sam se preračunao s brzinom. Trener Zoran me pogledao i pitao jesam li Ok. Mislim da sam bio blijed k’o jarunski labud. Ma jesam, jesam samo mi je malo vruće (šatro malo, skoro sam se srušio, ali ne želim priznati). Da ne duljim, taj drugi polaznik je otrčao pace 4 i par sekundi po kilometru. Pa što taj jede? Ja taj rezultat postignem samo s biciklom! I da ne zaboravim, dotrčao je do cilja, sjeo na bicikl i odjurio na Jarun. A meni je trajala agonija povratka. Sva sreća pa je i trener to shvatio, pa smo trčali ispod drveća, da se maknemo sa sunca. I još me tješio jer „danas je stvarno težak dan za trčanje“. Baš lijepo od njega, a ja si mislim pa i onom dečku je isto bio težak dan kao i meni, a on se već kupa na Jarunu, ja još nisam ni blizu kraja.

Trener mi je ponudio opciju da odustanem i onda je proradio ponos. Kakvo odustajanje, ma nema šanse. Uglavnom, istrčao sam 5 km za 28.min i 44 sekunde. Bio mi je to osobni rekord. Na cilju sam se zalijevao vodom iz onih pumpi na Nasipu da smanjim pritisak u glavi, a usta su mi bila skroz suha kao nikad u životu. Ok, možda ne baš kao nikad u životu, ali to je druga priča. Kako god, voda mi je pomogla da se oporavim.

Tim testiranjem završila je priča sa školom trčanja preko moje tvrtke i pitali su me dali bi htio ostati i dalje trenirati u Omegi. Da, naravno da želim. Nije baš lako, ali idemo dalje.

Padaju rekordi

Sljedeći trening bio je baš trening kluba na kojem se skupilo 20-tak ljudi. I kaže trener, Miro ti češ u moju grupu. Zna čovjek. I tako mi krenemo, a ja kao parna lokomotiva, treba mi dva, tri kilometra da se zagrijem i uskladim masu. A poslije dišem tako glasno da se ljudi doslovce okreću da vide tko dolazi. Krenuli smo laganim tempom, pa je uslijedilo ubrzavanje, pa se tempo opet vratio na lagano. Najradije bih odustao, ali ima i cura u grupi i one trče k’o velike. Mislim si, ako mogu one, valjda ću i ja izdržati. Nakon tri kilometra sam se zagrijao i lagano krenuo kruzati, jer me masa vukla prema naprijed. Morao sam samo paziti da se ne popiknem. Pretrčali smo jedan most, pa u povratku drugi i vratili se nazad na start. Lijepo sam to istrčao. Išlo me taj dan, nakon što sam se zagrijao bilo je lako dalje trčati. A onda sam pogledao sat i iznenadio se – pisalo je 7 km i 280 metara. Opaaaa, rekord u duljini. Zaboravljajući onu krizu koju sam imao na početku i htio odustati, zaključio sam da i nije bilo baš tako teško.

Nakon još nekoliko treninga došlo je novo testiranje na pet kilometara, ono koje u Omegi zovu Trening utrkom. Skupilo se dosta ekipe i nakon starta opet mi je trebalo kilometar-dva da uskladim  masu s disanjem. Naravno, opet me počela loviti kriza, i opet sam nakon trećeg kilometra barem jedno 84 puta poželio odustati. Hrabrio sam se da ću izdržati do još jednog stupa, pa još jednog i tako sve do cilja. Držao sam tempo s Marinom, čak sam je u jednom trenutku i prestigao, ali za više od toga nisam imao snage. Oprala me do cilja za više od pola minute. Kad sam ušao u cilj vidio sam da sam popravio svoj rekord na petici za gotovo dvije minute. Nekoliko kolega otrčalo je stazu za 22 minute i malo su mi van konkurencije, bar još neko vrijeme. A Marina, nju ću pobijediti u nekoj od idućih trening utrka…

Priprema za polumaraton

S obzirom na to da radim u smjenama, kad sam poslije podne na poslu ne mogu ići na treninge utorkom i četvrtkom. I zato odlučim da ću solo trčati u ponedjeljak ujutro, da ne izgubim ritam treninga. Dođe ponedjeljak, umoran sam, strgan, pomislim da ću ipak ići trčati u utorak. Dođe utorak, joooj, malo mi je prerano, odgađam trening za srijedu. Zvoni sat u srijedu ujutro, 5:40. Ostajem ležati u krevetu još onih legendarnih „5 minuta“ i uz puno nagovaranja u 6 i 15 izvučem se iz kreveta, krenem se oblačiti i odmah krene razmišljanje kako bih ipak mogao sutra ići na trčanje. Na brzinu se obučem i izletim van iz stana dok se nisam predomislio. Krenem bez ikakve volje i dalje razmišljajući kako bi bilo bolje da sam išao sutra. I tako kilometar, dva, tri kilometra, taman sam se zagrijao, ma neću sad stati.

Kilometri lete, četiri, pet, a ja pucam od snage, nema nikakvih znakova krize. Pomislih u trenu kako bih sad mogao trčati do Karlovca (da, ziher). Na devetom kilometru probila me neka kriza, ali brzo sam skrenuo misli i nastavio dalje. I trčim, trčim, pa što je ovo ljudi moji? Probio sam deset kilometara, a prije dva mjeseca sam krenuo s prvom peticom. Moj prvi cener! Moj i samo moj! Predivan osjećaj.  Sad je srpanj, a dvije utrke na koje sam se prijavio su u listopadu. Jedna od njih je polumaraton. Vjerujem da ga mogu istrčati, doduše ne još, ali bit će to OK. Pa to je samo 21 km. Kako sam bahat, čudo jedno! Ali i ako ga ne budem mogao istrčati, prehodat ću ga. Odustajanja nema!

Uglavnom, suma sumarum je da je trčati lako, trčao bi svatko. Iz svoje kratke trkačke karijere zaključio sam da nam je najveći neprijatelj naša glava. Ona govori odustani , teško je, nastaviti češ drugi puta. I kad uz puno truda pobijediš glavu, onda je samo nebo granica.

Miroslav Vida

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top