Magazin Trčanje
TekstoviKako smo po noći trčali po danu

Kako smo po noći trčali po danu

Skoro cijela godina planiranja isplatila se svakog pređenog metra na Svalbardu, svakog istrčanog kilometra u Tromsu, svakog prokletog presjedanja po aerodromima. Sve se isplatilo. Kada smo došli u Zagreb, izgrlili se i izljubili, pao je prijedlog da bi nam sljedeća destinacija mogla biti neka utrka na Novom Zelandu. Dan kasnije krenuli smo izmijenjivati na Whatsappu linkove o tome koja je najbolja trka na otoku Gospodara Prstenova

Bio je to jedan sumoran listopadski dan kada smo se ekipica iz moje početničke grupe i ja našli na cugi da se malo vidimo i možda porušimo koji čunj u kuglani u Andrašecovoj ulici. Slučaj je htio da je sve bilo prebukirano i da smo silom prilika završili u obližnjem bircu na cugi… kad smo već tu, šteta da dogovor propadne.

Nije prošlo ni deset minuta, razgovor je već skrenuo na trčanje. Lea je bila ta koja je prva progovorila rečenicu koja će nam promijeniti tijek života… ako ne zauvijek, onda barem u sljedećih desetak mjeseci.

  • Baš bi išla na neku utrku na neko totalno ludo mjesto. Bruxelles mi se čini okej.

Srknuo sam gutljaj makijata, odložio šalicu na stol, obrisao kavu s brkova i važno je pogledao:

  • Hoćeš ići na jednu utrku koja je stvarno posebna po apsolutno svakom mjerilu?
  • Koju?
  • Midnight Sun Marathon u Tromsu, u lipnju sljedeće godine, na solsticij. Trči se po noći, ali zapravo po danu jer tamo nem…
  • DA! DA! Idemo!

Andrea i Gorana koje su bile u ekipi podijelile su njeno oduševljenje i samo kratko upitale – kad krećemo s planiranjem puta? Ja sam se samo kretenski smješkao jer, jebiga, ta utrka mi je na bucket listi još od 2011. kad sam se vratio u trčanje i svake godine planiram ići. I svake godine ne odem. Sada, s još tri čudne individue sklone ovakom poduhvatu, cilj se činio bliži nego ikad.

  • Planiranje počinje sutra. Bacamo se na skyscanner, airbnb… ali prije svega, idemo uplatiti startninu da ovom planu damo službeni kontekst. Nakon toga nema natrag.

Mjeseci nakon toga bili su kaotični – svi smo bili u svojim poslovima i obavezama pa se nalaženje u svrhu dogovaranja smještaja i puta pokazalo gadnim izazovom. No, gdje postoji volja, postoji i birtija gdje se takve stvari dogovaraju i tako je i bilo. Na jednom susretu u Choco cafeu u Utrinama (nije plaćeni oglas) uzeli smo telefone u ruke i riješili avio kartu za Tromso – dva presjedanja do destinacije ali nema veze, valjda će sve proći kako treba. Nije prošlo. Ali to je za neku drugu priču. Na sljedećem susretu pala je rezervacija smještaja i sada je samo ostalo za čekati predugih pet mjeseci do starta.

Dopusti mi u ovom trenutku malu digresiju, dragi strpljivi čitaoče, kako bih spomenuo da sam u Tromsu već bio prije godinu i pol u mračnom dijelu godine kako bi uhvatio polarnu svjetlost (također bucket list stavka). Sjetio sam se tada da je Tromso divan grad, ali u njemu nemaš bogzna što za raditi – preskupe muzeje obiđeš u jednom danu i ostaju ti jedino izleti po okolnim fjordovima koji koštaju kao rabljeni skuter u Hrvatskoj i to jedino ako imaš sreće s vremenom. Ako rokne kiša, sjediš u apartmanu i gledaš u nebo. Nije baš stelarni osjećaj.

S tim na umu, odlučili smo odlazak na ponoćni (polu)maraton začiniti izletom na Svalbard koji je trajao tri dana i s kojeg smo se vratili taman pred utrku. Svalbard je stvarno tema koja zaslužuje zasebnu knjigu, a ne novi članak pa ću samo reći da nam je tih tri dana ekstremnog sjevera opasno ušlo u konkurenciju za najbolje provedene dane u životu. Bez zajebancije.

Dakle uspješno smo iskoristili boravak na sjeveru prije same utrke i onda je došao taj dan – ujutro se ustaješ, jedeš doručak… a navečer u 22:30 startaš na polumaratonu. Po danu. Bizarno? Jako. Da stvar bude bolja, kiša je sumanuto padala cijeli dan i cijelu noć koja nije bila noć, vjetar je puhao kao da sutra mora doći do Hrvatske, a mi smo se nakon pucnja pištolja uputili na 21 km dug put po otoku Tromsøja na kojem leži ovaj divan arktički grad. Staza beše ko svadba i što da se priča… puno trkača, banana i pića. Ali napravili smo mi treninga po kiši i suludim vremenskim uvjetima jer AK Sljeme ne poznaje odgađanje treninga i ova zimska baza je bila opaka i odlična za nabijanje kondicije.

Jedini je problem bio taj što ju nismo odradili.

Svi četvero smo imali ukupno 100 km u nogama u zadnjih 6 mjeseci i krenuli smo sa starta iščekivajući svaki mogući scenarij – da nas skupi hitna na pola, da nas krenu odmrzavati na okretu, da sjednemo na 15. kilometru i pustimo suzu… ali nismo. Jest da smo se vukli sporo ko reforma lokalne samouprave, ali uletili smo u cilj veseli i nasmijani, što zbog sreće, što zbog činjenice da nam se taj izraz zaledio na facama koji kilometar prije.

Ali ljudi moji… kakva je to podrška uz stazu bila! Ljudi u ponoć stoje na kiši i navijaju. Jedna žena nam se derala da se ispričava što je takvo vrijeme, da nije to njena greška. S drugog prozora su cijelo vrijeme puštali Eye Of The Tiger, jedna curka je na četvrtom kilometru imala transparent Finish is near (Fake news)… nešto nevjerojatno. Svi su vikali Hey-ya, valjda neki uzvik bodrenja u Norveškoj (možda psovka?) i podizali su trkače koji su po tom kijametu tražili sljedeću kilometarsku oznaku.

Nakon cilja, po oblačnom danu u 1 ujutro ušli smo u zgradu gdje je bila garderoba, grijali se astro folijom i kontali što smo mi sad točno prošli? Midnight Sun (half)Marathon, ej! Skoro jedna godina u planiranju isplatila se svakog pređenog metra na Svalbardu, svakog istrčanog kilometra u Tromsu, svakog prokletog presjedanja po aerodromima. Sve se isplatilo.

Dovukli smo su apartman taksijem jer nam je bilo dosta močenja za jedan dan. Sjeli smo u kuhinju, prazni, umorni… pojeli nešto i dogovorili se da ćemo sutra prebirati po dojmovima, što na kraju nismo napravili (jer svašta nešto) pa je onda došao na red povratak prema jugu i ni ne skontaš, već si u zemlji u kojoj gledaš u nebo na kojem sunce zapravo i zalazi i u kojoj se šloger pjevač kandidira za predsjednika države.

Zato svoj rezime koji je izostao toga dana nakon utrke prenosim sada tebi, dragi moj čitatelju, i pozivam te da, ako imaš ikakvih mogućnosti organizirati si ovakav ili sličan izlet, to i učiniš. Ne može ti biti loše. Jednostavno ne može.

Za kraj jedna crtica iz zemlje vječnog dana koja je obilježila jednu večer u Tromsu – dok sam nešto brljavio po laptopu, uhvatio sam mobitel da se čujem s kolegom iz Zagreba u vezi neke narudžbe medalja. Andrea, koja je sjedila na kauču, ljubazno me priupitala što to radim?

  • Telefoniram, što bih radio?
  • Pola dvanaest navečer je.
  • Shit!

Lako se čovjek pomota u tim sjevernim krajevima – hladan zrak, stalno neko svjetlo, sve nešto ludo.

Kada smo došli u Zagreb, izgrlili se i izljubili pao je neki prijedlog da bi nam sljedeća destinacija mogla biti neka utrka na Novom Zelandu. Ha, ha, nasmijasmo se mi i krenemo kućama.

Dan kasnije krenuli smo izmijenjivati na Whatsappu linkove o tome koja je najbolja trka na otoku Gospodara Prstenova.

To je zato jer nismo normalni. I to je super!

Puno arktičkih pusa šalju vam Lea, Gorana, Andrea i Simke.

Siniša Mareković

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top