Blog Val Trči pokrenula sam krajem 2015. na nagovor bliskih i dragih ljudi. Njihov argument bio je da puno znam o trčanju i da bih to trebala podijeliti s drugima (zapravo su vjerojatno htjeli da njih više ne zamaram trkačkim temama na našim zajedničkim kavama). Dugo su me nagovarali, ali nekako sam odbijala tu pomisao (iako sam oduvijek htjela pisati, Agatha Christie utjecaj iz djetinjstva). Nisam baš vidjela smisao u tome jer mi je u glavi stalno bilo pa tko sam ja da pišem blog? No, nakon nekog vremena sam shvatila da ne moram biti najstručnija osoba na svijetu kako bih pisala blog jer je pisanje bloga zapravo vrsta dnevnika, subjektivne naravi (s tim sam mogla živjeti). Uz to je postojala i želja da bar malo doprinesem razvitku tekstova o trčanju na hrvatskom jeziku jer kada sam ja bila početnica u trčanju, nije bilo puno takvih članaka na internetu (knjige neću ni spominjati) i većinu informacija sam morala tražiti na stranim trkačkim portalima (sjećam se, primjerice, da recenzije o tenisicama gotovo nisu ni postojale). Htjela sam to promijeniti jer sam znala kako je meni bilo, htjela sam pomoći drugim početnicima da imaju neke osnovne i bitne informacije o trčanju i o svemu što ide s tim, a da pritom ne moraju raskopati cijeli internet.

Upravo zato većina mojih tekstova nije apsolutne dnevničke naravi, već se trudim napisati nešto korisno i edukativno. To znači da sam upućena u temu i da znam o čemu pišem, ali i pretpostavlja puno pripreme i dodatnog istraživanja kako bi finalni tekst bio dobar. Dakle, pisanju pristupam kao da pišem seminarski rad. Ono o čemu pišem mora imati glavu i rep, mora biti smisleno i mora biti korisno za čitatelje, odnosno, mora biti sve ono što je i meni trebalo na početku moje trkačke priče. Ponekad se tako izgubim radeći na tekstu, sati se pretvaraju u dane, ponekad na nekom radim i tjednima, ali sam presretna kada ispadne upravo onako kako sam zamislila. Pisanje nije lagan posao i čovjek stalno mora raditi na sebi pa i pisati kada mu se uopće ne piše jer da svaki put čekam inspiraciju, prošle bi u nekom slučaju i godine.

Moj blog je prvo živio na Tumblru, no pošto Tumblr nije baš bio platforma za dugačke tekstove, nakon skoro godinu dana preselila sam ga na WordPress i – naravno – Facebook. Moram priznati da se blog lijepo razvijao tijekom godina i da se pretvorio u super stvar koja je sada neraskidivi dio mene. Počeli su me i drugi zvati da pišem za njih, zajednica na Facebook stranici je rasla, ljudi su me čitali i pratili i jako sam zahvalna na tome.

Sigurna sam da postoji mnoštvo ljudi koji će reći da je baš njihov hobi nešto posebno, no nekako mislim da je trčanje izvan svake kategorije (isprike, tu sam presubjektivna). Trčanje nije samo razbibriga par sati tjedno, to zaista postaje način života, obogaćuje svaki trenutak na ovom planetu. Zbog trčanja je nastao moj blog, zbog trčanja sam postala bolja osoba, zbog trčanja putujem, upoznajem nova mjesta, prekrasne ljude, zbog trčanja puno učim i upijam, čitam, pišem, razvijam se… Upoznala sam hrpu super blogera, ušla u mnoge divne suradnje i projekte, dobila sam ideje za još niz novih projekata te ono najvažnije – zbog svog bloga sam postala dio vašeg najdražeg trkačkog magazina kojeg upravo držite u ruci.

Stvarno uživam u svojoj blogerskoj avanturi (iako se ponekad u glavi pojavi ona ista rečenica s početka priče i dođe mi da sve izbrišem): Val Trči i dalje u nove pustolovine. Pratite, čitajte i vidimo se na internetu!

Valentina Đureković Sertić