Moja je blogerska priča počela još 2015., ali su trebale dobre dvije godine da iz mentalne prijeđe u digitalnu. Znala sam da želim pisati i dijeliti svoja iskustva, no kočilo me u tome jedno teže životno razdoblje. Kočnica je otpuštena upravo trčanjem pa su tako i misli prešle u djelo i to točno na startu underground noćne prekosljemenske utrke Blatersa, 15. prosinca 2017. kad sam link svoje prve blog objave podijelila preko Facebooka. U rekreativnom sam sportu od srednjoškolskih dana, volim plivati, biciklirati, trčati, davne 2006. i 2007. natjecala sam se u triatlonu, ali me život nakon toga odveo na druge staze i posve sam bila zanemarila tu svoju sportsku priču.
No vratimo se na start Blaterse 2017. tri mjeseca nakon suvislog i redovitog trčanja u jednoj od mojih najboljih životnih odluka, Zagrebačkoj treking školi. Ići na trail utrku od 50 km nakon tri mjeseca treniranja 3-4 puta tjedno bez puno kilometara u daljinu i metara u visinu i s mišlju ‘samo da ne ostanem sama jer se bojim mraka’, u tom je trenutku bio ekvivalent ludosti. A ipak, there I was.
Zamislite nabrijanušu u trail opremici, nekom tankom trail jaknom koju će skinuti hitajući na prvom usponu, sa štapovima, gamašicama, malim trail ruksakom, kojom litrom vode i gelovima… To nisam ja. Ja sam na startu imala 3 majice, debelu jaknu i Sport Billy ruksak koji je uz svu presvlaku ovog svijeta, termosicu s kavom, 3 l vode, hranu za cijeli razred, rezervne leće (?!) između ostalog nosio i kilu banana. Kao da sama mećava nije bila dovoljno teška.
Via Blatersiana te je godine okončana na samom Sljemenu, nakon pet i pol sati 17-kilometarske mećave i nešto više od 800 metara visinske razlike. Taj odustanak, uslijed smrzavanja svih 20 prstiju i puževe brzine zbog petsto kila na leđima pripada miljeu mojih pametnih odluka, a još je bolja odluka bila napisati blog objavu o tome. Tekst je samo izlazio iz mene, proživljavala sam ponovno svaku minutu, ovaj put se smijala na ono zbog čega bih u tom trenutku posred planine protrnula. Doslovno. Po toj je objavi krenuo val ogromne pozitive koji još uvijek traje, val dobrote i smijeha, novih, predivnih prijateljstava, ljubavi…
Znala sam da trebam nastaviti pisati, osjetila sam da time inspiriram samu sebe, ali i druge. ‘Nisam mislila doći na utrku, ali sam pročitala tvoj blog i došla’, ‘Čitam tvoj blog svaki put pred tešku utrku’, ‘Hvala ti na inspiraciji’. Ljudi možda nisu svjesni, no ove su rečenice dio mog goriva na svakoj utrci i treningu.
Trkačke avanture jednostavno me ispune mentalnom snagom koliko god jesu fizički iscrpljujuće. Promatrajući prijatelje trkače pitam se što nas tjera da napravimo korak naprijed kad nam je teško, pa još jedan korak, i još jedan. Sve do cilja na kojem, vidno iscrpljeni, već smišljamo kada je sljedeće iscrpljivanje. Zovu nas luđacima.
Znate li vi kakav je osjećaj usred siječnja po mraku visiti sa stabla na jednoj od većih strmina na Sljemenu, plivati u vododerini prepunoj lišća, naći se na istoj točki nakon sat i pol dezorijentacije, ne smrznuti se mentalno i fizički usred travnja na mećavi na 1.400 metara nadmorske visine 110-kilometarske trail utrke, jedva zamijeniti bateriju čeone lampe zbog ulaska u drugu noć te iste trail utrke? Retrogradno fantastičan, kaže ona dok tipka ovo na ljetnoj toplini, no ta je situacija u tom trenutku svojevrsni test snage uma koja nam itekako treba i u svakodnevnom životu.
Brojne su životne situacije preslika onog što se događa u tim našim trkačkim koracima i jednostavno volim kako guranjem vlastitih granica u sportu testiram um, guram granice privatno i poslovno i zahvaljujući tome postajem, između ostalog, bolja prema sebi i prema drugima. Još samo da me trčanje nauči da ne overthinkam previše i bit će redovitijih blog objava.
A ako mogu svojim storytelling blog objavama nekome pomoći da se aktivira, usudi, završi, odustane, a zbog toga ne gazi, dobro nasmije čitajući… moje digitalno pero dobiva posebnu svrhu.
Blog je dvojezičan, a stil je hrvatske verzije jedna mješavina splitske krvi, zagrebačkog desetogodišnjeg prebivališta i engleske profesionalne deformacije. Nadam se da ćete uživati, nasmijati se i vidimo se na nekoj utrci!
Margita Soldo
