Vjerojatno postoji neka studija koja pokazuje da trčati može samo posebna vrsta luđaka, a kad se nađete u toj skupini vrlo brzo postanete svjesni da niste jedini koji o trčanju, tenisicama, opremi, gadgetima, tempu… može pričati satima. Ako ste pritom koliko-toliko i zaljubljenik u riječi onda je nekako logično da osim pričanja počnete i pisati o trčanju. Jer kako drugačije svijetu objasniti svu genijalnost tog redovitog ponavljanja istog pokreta nogama i rukama ako ne postanete, recimo, bloger. U jednom trenu svog trkačkog vijeka i ja sam imala potrebu podijeliti svoja razmišljanja sa svijetom, objasniti im što je meni trčanje napravilo, ali i možda podijeliti neku svoju misao o tome kako birati opremu ili kako se pripremiti za utrku. I tako je nasta moj Facebook page na kojem povremeno objavljujem svoje blogove pod nazivom – Trkoblogerica.
Kako je moj posao, budući da sam bila 20 godina novinarka i urednica, vezan uz pisanje, tako je sve krenulo relativno brzo i lako. Prvi tekst sam napisala nakon prvog (i jedinog) istrčanog maratona. Malo je reći da sam u tom trenu bila posebno ponosna na sebe jer sam se trčanjem bavila svega godinu i pol pa je nekako bilo logično taj ponos i svu onu trkačku sreću podijeliti sa svijetom.
No, osim toga zapravo sam pomislila kako imam sasvim OK savjete za nekog tko se poput mene nikada nije bavio trčanjem, tko nije sportski fanatik, a i tko objektivno nije niti baš najatletskije građe. Taj tekst prvotno je objavljen na portalu 24sata i u tiskanom izdanju i dobio je jako puno pozitivnih komentara, a bio je jako čitan čak i izvan te naše trkačke scene. I tako sam ja dobila ideju da bi mogla pokrenuti svoj Facebook page ili blog. Pokrenula sam oboje. Stranica je u relativno kratkom vremenu postala čak i popularna, a i mene je veselilo da sam svoj privatni profil odvojila od trkačke scene koja je ipak specifična. Ili možemo gledati da su ljudi koji ne trče specifični po tome koliko ih trčanje ne zanima i zapravo ih živcira ta tema.
Ideja je bila da na neki pristupačan, pomalo duhovit i primarno amaterski način prikažem sve muke i zadovoljstva trkača i trčanja. Da se povremeno „pohvalim“ žuljevima, odustajanjima, da pokažem da se trkač(ica) može biti i ako nisi posve savršen, ako nemaš genijalni indeks tjelesne težine ili ako si možda sklon popiti pivu previše večer prije utrke. Dodatno me motivirao i niz vrlo pozitivnih reakcija, komentara pa i nekih živućih primjera ljudi koje sam baš ja potakla da obuju tenisice i idu van. Moja publika velikim dijelom odražava i mene – zaposlene majke koje jedva stignu preživjeti dan i definitivno im nije lako u tome svemu organizirati i trčanje, pa su i teme nekako srodne.
A najveći problem oko bloga bilo mi je smišljanje imena. Valjda mjesec dana je sve stajalo jer ja nisam mogla smisliti kako da se zovem i onda je u sekundi uletjelo – Trkoblogerica. Moram priznati da sam i danas ponosna na to ime. Drugi problem je, naravno, kontinuitet. Kroz svoj posao dnevno iščitam valjda stotinu članaka, neke i pišem i na kraju dana imam ozbiljno zasićenje od slova tako da i se često jako teško natjerati da razmišljam o svom blogu, a kamoli da brinem koliko i kada objavljujem. Nisam niti tip osobe koja uživa u gledanju svojih fotografija pa ću radije na page staviti zanimljivu stazu, a ne sliku sebe. Što se tiče pisanja, jako sam samokritična pa imam na desetke tekstova koji jednostavno nisu objavljeni jer se meni nešto nije svidjelo. Ipak, ako vas zanima kako piše i trči nesavršena žena i trkačica, moj blog je sasvim OK mjesto.
Anamaria Todorić
