Magazin Trčanje
TekstoviDrugi na Normabelima, ja na trčanju

Drugi na Normabelima, ja na trčanju

Prije otprilike godinu dana dogodila mi se jedna od onih faza koju bi ljudi opisali kao totalni raspad sustava. Dva dana prije nego što sam na potpis dobila novi ugovor na poslu, saznala sam da su se u zadnji tren predomislili oko moje dogovorene povišice, dečko s kojim sam živjela sjetio se da je njegova bivša zapravo ljubav njegovog života, a dok mi je kasnila menga potpisala sam ugovor s najmanjim koeficijentom ikad. Živjela sam u gradu koji mi je bio bez veze od prvog dana i u kojem ne možeš funkcionirati bez auta. Auta, bez kojeg sam bila tri tjedna jer je bio na popravku koji je koštao kao moja cijela mjesečna plaća. Istina, s obzirom na to da nisam dobila povišicu, to i nije tako velika cifra.

Kaže se da je u svakoj nesreći neka sreća, pa sam ja tako imala izmišljeno dobru kolegicu u uredu koja je svaki dan tolerirala plačljivu biljku s kojom je sjedila u uredu, ali pomalo kvocala. ‘Trčanje Doris, upiši školu trčanja’. Vukla je ona mene već neko vrijeme po brdima i planinama sa sobom, tjerala da pretrčim kojim metar i usput mi objašnjavala da postoji asfalt, trail i trek, da bi tenisice trebale biti broj veće. Ja sam se dala tu i tamo odvući poslije posla na ubrzanu šetnju od 10-tak kilometara ili na osvajanje kojeg vrha Učke preko vikenda, ali to trčanje je djelovalo tako teško. Ona je bila uporna.

Žuljevi veličine trešanja

Jedan dan sam ju vozila na start slavne utrke 100 milja Istre. Ludilo u mom životu je bilo na vrhuncu. Spomenuti bivši se baš dan ranije žalio kako ga muči što ne zna gdje i s kime provodim svoje slobodno vrijeme, provjeravao je kad sam izašla i kad sam se vratila doma, slao glupe poruke. On je imao drugu, a ja laganu potrebu da ga gutim. U trapericama i s knjigom u ruci sam pozdravljala kolegicu prije starta njezinog puta od 42 kilometra koja su bila pred njom kad je došla još jedna iritantna poruka. Onako živčana i jadna, odlučila sam: ‘Znaš što Ivana, idem ja s tobom malo hodati da se smirim’. Sva sreća imala sam neku staru trenirku u autu u koju sam se presvukla i tenisice na nogama. Osim toga ništa. Ni bocu vode, ni ruksak, ni kremu protiv Sunca. Ništa. Ali sam ljutito i odlučno krenula hodati dok me ne prođe ljutnja. Trebalo mi je skoro 38 kilometara da me prođe. Nije me ni tad baš prošla, ali do tada sam već imala noge pune žuljeva veličine trešanja, jedva sam hodala, izgorjela sam i mislim da sam lagano počela halucinirati.

PREPORUKA  Kako istrčati svoj prvi polumaraton

Drugi dan su mi prijatelji dolazili kuhati kavu i dati jesti jer sam ja cijeli dan pila andole da bi se uopće mogla pomaknuti. Danima sam jedva stajala na nogama i osjećala svaki mišić u tijelu, ali u glavi sam napokon bila bolje. Fizička bol je zamijenila emocionalnu i čim sam opet mogla normalno hodati upisala sam školu trčanja. Živo otkriće!

Bivši je nizao bisere i nije me ostavljao na miru čak i nakon što sam se odselila, na poslu je pošlo po zlu sve što je moglo, bila sam 300 kilometara daleko od pravih prijatelja, obitelji, svega što me u životu veseli, ali sam trčala. Na poslu su skoro svi pili Normabele, a Ivana i ja smo trčale. Kad je stres prevladao, slijedili su kilometri i bila sam dovoljno jadna i motivirana da sam preskočila fazu samog početka i stalno napredovala. Motivacije mi nije falilo, a trčanje je donijelo sve redom pozitivne stvari u moj život. U školi, a i kasnije na utrkama, upoznala sam i stalno upoznajem super ljude. Noge mi nikad bolje nisu izgledale, a i ja se super osjećam u svom tijelu. Otkrila sam cijeli novi svijet koji me neizmjerno veseli i ispunjava. Sav stres uglavnom istrčim, pa sam tako i nakon jednog od luđih tjedana na poslu istrčala svoj prvi polumaraton.

Slijedi samo pozitiva

Jedna od nuspojava je da satima mogu filozofirati o tenisicama, tempu, kilometrima i pričati o dogodovštinama s utrka. Ljudi oko mene me uglavnom malo čudno gledaju kad pričam o svemu tome, ali srećom krug ljudi, onaj koji me mahom okružuje razumije koliko teško je naći dobre tenisice i zašto jedan par nije nikako dovoljan, samo raste.

Moja grupica Omegovaca u Maksimiru je moja oaza neočekivanog tempa i dobre zezancije. Stres je uvijek ovdje da malo pogurne, a naša legenda Drago je tu da izvuče iz nas ono što ni sami nismo znali da možemo. Uvijek nam dokaže da su naše jedine granice one koje smo si sami postavili u glavi. Dobra hrana nam je prioritet, ali i na utrkama smo sve bolji.

Toliko pozitivnih promjena na sebi i u svom životu primjećujem otkad sam dopustila trčanju da mi se uvuče pod kožu da sad sve probleme ljudi oko sebe pokušavam riješiti time da ih tjeram da počnu trčati. Prekidi, problemi u obitelji i na poslu, višak ili manjak kila i vremena, što god vas muči, ako se meni obratite, probat ću vas odvući sa mnom u Maksimir. I pustite se, krenite i pokrenite se. Nakon toga slijedi samo pozitiva, obećajem.

Za kraj, Ivana hvala na svemu, a trčanju najviše.

Doris Fejer

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top