Ideja za izlet na krajnji sjever Europe rodila se u mojoj glavi prije nekih 25 godina, no uvijek objektivni razlozi koji nikad nisu objektivni, ali su razlozi, ispriječili su se u planiranju takvog pothvata. Ove godine lupio sam šakom o stol (što nije bila dobra ideja jer je stakleni) i rekao, to je to! Ove godine idem obići Nordkapp pa kud puklo. S obzirom na to da mi je prošle godine pukla ruka na dva mjesta, iskreno sam se nadao da nikakvog pucanja ipak neće biti, te sam se nekoliko dana pred put lagano počeo pakirati za ovaj niz avionskih presjedanja ne bi li u konačnici dohvatio onaj željezni globus na jednom od najpoznatijih rtova na svijetu.
Kažu iskusni da na takva putovanja, s puno presjedanja valja uzeti što manje stvari. I tu je nastao prvi problem – s obzirom na to da sam imao plan odraditi gore jedan kratki trening, dodatne tenisice u ruksaku došle su mi kao ekstra kofer u gepeku jugića kad ideš na more. Stane, ali teško. Uspio sam ih nekako nagurati unutra, ali onda su krenula druga pitanja – što obući gore za trening? Tri jakne ili laganu majicu kratkih rukava? Dres ili termo tajice? Ko ga jebe, pomislih, uzet ću laganu opremu pa što… ne može mi ništa biti tih par kilometara kakvo god vrijeme bilo. Kako će se kasnije pokazati, u izreci da sreća pomaže budalama ima itekako istine.
Trening je bio planiran u trenutku kada dođem na skoro pa krajnje odredište – otok Magerøya na čijem se južnom dijelu nalaze mjesta Valan i Honningsvåg, a na sjevernom poznati Nordkapp. Čim sam se smjestio u hotel koji je, kako se kasnije ispostavilo, vjerojatno bila neka ustanova zatvorenog tipa u prošlosti, obukao sam dres i tenisice i krenuo zamišljenom rutom od hostela po romantičnoj (?!) cestici od do Honningsvåga i natrag. Moj strah da ću predstavljati lokalnu budalu trčeći u ovog zabiti svijeta, pokazao se neopravdanim – nisam sreo niti jednog jedinog čovjeka po putu. Prazne ulice tog malog mjesta doslovce su ličile na panoramu Pripyata – čak ni losa nisam vidio kako baulja krajolikom. Zaključio sam na trećem kilometru da tamo očito ništa ne uspijeva. Čak ni ljudi. A ove kuće koje vidim okolo samo su scenografija postavljena od strane lokalne vlasti da se slučajni turist kao ja ne bi osjećao uplašenim.
Odradio sam trening, čak i malo zaokružio po lokalnoj cestici do hostela. Došao u sobu, istuširao se (u zajedničkim tuširaonama, što i nije bio neki problem jer je hostel bio prazan) i zaključio da bi ovdje bilo super otvoriti školu trčanja – do kraja mjeseca sigurno bi skupio dva ribara, jednog djelatnika turističke zajednice i dva psa lutalice. Ne znam bih li ih uspio dotrenirati do polumaratona ili bi se prije utopio u susjednom fjordu od depresije, ali svakako bih pokušao.
Sljedeći dan došetao sam tim istim putem do autobusa, odvezao se na Nordkapp, malo uživao u pogledu i nazad za Tromsø. Nisam siguran mogu li ovo označiti kao najkorisniji ili najljepši trening koji sam ikad odradio, ipak je konkurencija velika.
Ali najbizarniji… dragi Honningsvåže, zasjeo si na prvo mjesto s kojeg će te biti teško maknuti.
Siniša Mareković
