Sjećam se dobro, bilo je to u kasno proljeće te davne 2015. godine kada mi je u inbox na Facebooku stigla poruka novoupisane polaznice naše škole trčanja.
– E bok, samo da te pitam – imamo mi trening danas?
Okrenuo sam se na stolcu, otvorio prozor i pogledao van iščekivajući prizor olujnog armagedona kako se valja preko Sljemena i straši naše trkače skorim potopom. Ništa od toga. Samo prekrasan proljetni dan bez ijednog oblačka na nebu. Okrenuo sam se nazad za kompjuter.
– Da, naravno. Zašto ga ne bi imali?
– Pa temperatura će biti oko 27 stupnjeva
– Da, i?
– Pa to je pretoplo za trčanje!
Moram priznati da su mi se u tom trenutku sinapse lagano prespojile i nisam znao što odgovoriti. Naime, jedna od prvih stvari koje učimo trkače kada krenu s pripremama jest da se trening ne odgađa bez obzira na vremenske nepogode, prilagođava eventualno, ali ne otkazuje nikada. Uzevši u obzir tu činjenicu, te vizuru koju sam maločas ugledao kroz prozor, postavljeno pitanje imalo je sve manje i manje smisla.
– Gle, nije pretoplo. Ni 37 stupnjeva nije pretoplo. Uostalom, što ti smatraš prikladnim vremenom za trčanje?
– 20 stupnjeva, vedro bez oblaka i trčanje isključivo u hladu po mekanoj podlozi.
– Stara moja, rekoh, ti se nećeš natrčati u životu.
I nije.
Mislim da je došla na još jedan trening nakon toga i više ju nisam vidio. Navodno se prebacila na yogu, ali ako je i tamo, kao i na trčanju, pazila na specifičan raspored planeta prije svake meditacije, vjerujem da joj je staž trajao kraće od karijere prosječne pop grupe iz osamdesetih.
Ovaj primjer ostao mi je u pamćenju jer je bio specifičan, no upiti hoćemo li trčati ako je vruće / hladno / praznici / smak svijeta su vrlo česti kada komunicirate s ljudima koji su tek krenuli trenirati. Ali od svih njih, uvjerljivo najčešći (i najlogičniji) je onaj – trčimo li i kada pada kiša?
I okej, ima logike. Duboko u našem operativnom sistemu ugrađeno nam je par linija koda koji se počne izvršavati čim osjetimo par kapi kiše na sebi – panično trčimo i tražimo zaklon ne bi li, oh nesreće, možda tih par kapi kiše smočilo naše jadno ličeko i pokvarilo nam frizuricu.
Ma i da nije par kapi, koga briga? Ako ste na putu kući, presvucite se kad dođete doma, a ako ste na putu za posao, skinite se u gaće kada dođete u kancelariju. Ako ništa, dobit ćete bolovanje i 10 sati obaveznog termina kod psihijatra i opet dobro.
I dok vas u standardnim životnim situacijama kiša još i može iznenaditi, u trčanju stvari stoje drugačije – kada krećete na trening i vidite da se kiša sprema ili već pada, u torbu trpate rezervnu opremu i imate puno pravo na treningu se smočiti do gole kože jer ćete se imati u što presvući kada se vratite u svlačionicu. Nadalje, treniranje po kiši je stvarno, iskreno, najiskrenije – super stvar! Prvo, nije vam vruće i zrak je čist, bez sparine. Drugo, u sekundi vam se vrati onaj stari instinkt kad ste kao dijete skakali po lokvama i shvatite kako je to genijalno kad gacate po onim lokvama na nasipu i briga vas koliko je duboka jer ste ionako već skroz mokri.
Pa onda pošpricate trkača pored sebe koji još uvijek pazi da se ne smoči, pa on popizdi i počne vas natjeravati, pa onda i on zagazi u lokvu od pola metra… ma šou program i veselje, kažem vam.
Trčanje po kiši je super i ako vam netko ikad kaže da preskočite trening jer se vani nakupilo par tamnih oblaka, imate ga puno pravo ignorirati – svi trkači koje znam i koji su proveli zimu mokri i znojni nisu se niti jednom prehladili, za razliku od ekipice koja se skrivala po dnevnim boravcima i brisala bale u papirnate maramice.
Jedino što morate razlikovati jesu pojmovi „kiša“ i „ledena kiša“ koja se često zna javiti u prosincu ili siječnju uz jaki vjetar i temperature oko minus nešto.
Ako je to u prognozi, slobodno ostanite doma.
Siniša Mareković