U trkačkom svijetu najčešće postoji razlika između onih koji utrke trče i onih koji utrke organiziraju – nemojte me krivo shvatiti, naravno da su često organizatori takvih manifestacija (bivši) trkači ili ljudi koji kontaju materiju… ali rijetko kad su to osobe koje osim organizacije 6 zahtjevnih utrka godišnje još i sami pohađaju druge utrke, odrađuju vlastite treninge i žive trčanje kao prosječan neorganizator. I to je normalno jer kad se primiš osmišljavanja i provođenja u djelo neke lijepe utrke, to od tebe zahtjeva vrijeme, angažman, kolut živaca i desni bubreg i nemaš vremena za ostala mala životna veselja kao što su fartleki, dionice, brdski treninzi i slično.

No, kako iznimke čine pravilo (btw. znate da je ova poslovica potpuno kriva – točno bi bilo – gdje ima pravila, postoji i iznimka, no nećemo sada u dokazivanje logičkih teorema, to u sljedećem broju) pa se tako nađe neki klub i neki ljudi koji u jednakoj mjeri organiziraju jako posjećene utrke, imaju dugoprugašku repku, početnike koji se spremaju za polumaraton i još uz to sami nastupaju na utrkama. I onda tu nastane problem koji se manifestira u nedostatku više sati u danu potrebnih da sve navedeno odradi bez extra stresa. Dakle ili to, ili psihijatrija.

Mogu vam reći da nije tako loše na psihijatriji.

Zašto vam sve to pričam? Ne sjećam se, jer sam od početka pisanja ovog teksta odgovorio na 10 mailova koji su redom poslali trkači prijavljeni na ovogodišnji GRAWE Noćni Maraton s upitima od ‘promijenio bih disciplinu’ do onih ‘pročitao sam horoskop i preskočio bi utrku sljedeći vikend – mogu dobiti povrat novca’.

A da, sjetih se – organizacija utrke iz perspektive trkača-organizatora je posebno iskustvo jer kombinira dva vrlo jaka osjećaja – onaj koji ti kaže da nekoliko dana pred sam događaj moraš ljudima objasniti da više ne možeš mijenjati njihovu prijavu, do one proklete trkačke empatije jer si se i sam našao u sličnoj situaciji zbog koje bi čovjeku izašao u susret.

I hajde. Pero promijeniš u Đuro (Đuro se nije dobro spremio ovo ljeto, bio u Baškoj 4 tjedna nije trenirao i sada nije za ništa, a kamoli za trčanje), Jeleni promijeniš veličinu majice (znate, cijelo ljeto poslovni ručkovi, dobila sam koju kilu, pa ako može promjena majice iz S u XL), a Josipa, jadnog, jadnog Josipa, koji je prije tjedan dana iskrenuo zglob i ne može trčati maraton, prebaciš na desetinku da bar nešto otrči. To što onda Josipa vidiš sljedeći dan na nasipu kako pegla dvadesetku nije neki problem… jer puni smo empatije.

No onda se pojavi The Trkač koji nakon ljubazne informacije da promjene više nisu moguće jer su majice naručene i startne liste zatvorene, kaže – to se može svugdje! Ti mu onda, ljubazno kao da si upravo upao u kazanče puno apaurina, objasniš da je na svim europskim utrkama tako da nakon roka nema promjena (a mi se jako volimo ugledati na europske utrke), čovjek odgovara – vi ste Balkan i nikada nećete biti Europa… što glumite?! Tu nas onda malo prebaci, ali brzo se smirimo. Jer smo puni empatije.

Hoćete zaključak ove priče? Evo ga, samo što nije: ako ste trkač koji se prijavljuje na utrku i ako vam organizator ljubazno odgovori da pretumbavanje vaših podataka 10 dana nakon roka nije moguće, probajte prestati biti trkač i zamislite da ste vi organizator – da hendlate medalje, majice, narukvice jedne, narukvice druge, buffove, majice, okrepe (sve tri), dozvole za utrku, osvjetljenje, stage, mjerenje vremena, stazu, startno ciljni prostor, wc, garderobe, svlačionice i još poneku sitnicu… razmislite bi li i vi bili puni empatije ili bi pustili 10 obaveza koje su vam trenutne da bi po 784. puta editirali startnu listu? Treba neki put uskočiti i u tuđe tenisice, pa makar bile roza i ne paše vam broj, da bi vidjeli situaciju s druge strane.

No, da nije sve tako crno i da ovo sve ne postane jadna žalopojka frustriranog organizatora, moram primijetiti da često zna doći do smiješnih situacija. Tako nas je prije 3 godine jedan trkač obavijestio da mu je sve bilo super osim da je bilo dosta mračno, pa ako utrku možemo prebaciti malo ranije, dok još ne padne mrak.

Noćnu utrku, that is.

Razmišljali smo o tome i zaključili da bi bilo zanimljivo imati noćni maraton u podne, ali bilo bi vam prevruće, pa ga ostavili za navečer.

U međuvremenu je stiglo još 15 mailova. Idem odgovoriti na njih. Mirno i staloženo. Već znate zašto… empatija i to.

Siniša Mareković