Sedmerostruki pobjednik Ironmana u Austriji, svjetski rekorder u Ironman triatlonu i velika faca među zaljubljenicima u duge distance, Belgijac Marino Vanhoenacker, jednom je rekao da je dan utrke poput poklona kojeg si dugo čekao i koji je sada pred tobom, lijepo upakiran i spreman da ga otvoriš. I stvarno, svi mi koji smo tog hladnog jutra stajali na obali prekrasnog jezera Worthersee, uz pogled na nadrealno visoke Alpe i helikoptere koji su kružili nad našim glavama, dok je iz koncertnih zvučnika odzvanjalo urlanje ”Are youuuuu readyyyy” nabrijanog DJ-a, a uzbuđeni žamor tisuća gledatelja postajao sve glasniji, osjećali smo se upravo kao da u rukama imamo veliku kutiju zavezanu crvenom vrpcom.

Neki, poput profesionalaca i ”profi-amatera” nabijenih tik uz njih, ekipe koja se od profesionalaca razlikuje samo po nedostatku sponzora i mogućnosti zarade, jedva su čekali u sekundi rastrgati omot tog poklona i zabiti glavu u kutiju. Drugi, koji su, poput mene, povučeno stajali na začelju vijugave kolone, ljubomorno su čuvali tu kutiju i gledali uokolo tko ili što bi im ju moglo istrgnuti iz ruke prije nego dobiju priliku da ju otvore. Nemam neoprensko odijelo, vani je 12 stupnjeva, hoću li se smrznuti u vodi? Što ako pukne lanac bicikla negdje u brdima, usred ničega? Neću valjda dobiti grčeve na maratonu…

Probaj sve, makar jednom

Stati na startnu liniju Ironman triatlona velika je privilegija. Na utrku od 226 kilometara ne dolazi se nakon par mjeseci trčkaranja po parku ili oklade u stilu ”drž’ mi pivu i vidi ovo”. Stotine sati treninga i muke samo su dio cijene tog trenutka, cijene koju smo svi bili spremni platiti, ali cijene čiji su dio morali platiti i naši najbliži, oni koji su morali žrtvovati svoje želje (i živce) dok smo mi gomilali račune za opremu, pretvarali cijele stanove u sušione mokrog veša i kuhali jaja u gluho doba noći. I sve to uopće nije bila garancija da ćemo dan D dočekati spremni jer koliko god se trudili i planirali, uvijek nam se može dogoditi ozljeda ili možemo pokupiti neki gadan virus u ključnim fazama treninga zbog kojeg bi morali biti prikovani uz krevet umjesto sjedalo bicikla. Upravo zato svi smo bili sretni jer smo tu, za razliku od mnogih koji nisu uspjeli doći, ali i prestravljeni zbog stvari na koje nismo mogli utjecati, a zbog kojih bi sve što smo radili bilo uzalud.

Sretne i prestravljene bile su i Natalija (ljubav najveća), naša mala Dina (9-godišnja energetska bomba) i Natalijina sestra Tamara (sveprisutna kraljica logistike), spremno nabijene na ogradu koja je dijelila okupljenu masu rodbine, prijatelja i entuzijasta od natjecatelja poredanih na pješčanoj plaži. Najbolji frend Dalibor i njegova sestrična Tajana doputovali su te noći iz Zagreba kako bi također bili tu i dali podršku, a sada su pokušavali naći neku uzvisinu kako bi imali dobar pogled na spektakl koji samo što nije počeo.

Misao je jednostavno došla

Ako imate obitelj i niste vrhunski sportaš, upuštanje u trening za Ironman jako je sebična odluka. Naposljetku, potrošit će te brdo novca i suludu količinu vremena kako bi ste mogli reći da ste, eto, završili Ironman. Moja odluka pala je jednog utorka navečer, tri godine ranije, dok sam sjedio za laptopom i kratio vrijeme na internetu. Nije bilo nikakvog monumentalnog prosvjetljenja, iznenadne katarze ili ushita radi pronalaska ultimativne svrhe svega. Misao je jednostavno došla, ali jednom kada je bila tu nije bilo nikakve sumnje u nju, to je bilo nešto što ću učiniti, na ovaj ili onaj način, i bio sam vrlo sretan zbog toga.

Za Ironman sam čuo puno prije, još kao tinejdžer koji je volio za svoj gušt trčati po Maksimiru  i tada mi se tako nešto činilo kao nešto gotovo nemoguće… gotovo… Naravno da ću to jednog dana probati, kao uostalom i sve drugo što sam vidio na TV-u. Kao netko tko se vodi onom ”probaj sve, makar jednom” okušavao sam se u raznim sportovima, od mačevanja do padobranstva, uvijek na amaterskoj razini, ali trčanje je ostala moja najveća strast, baš zato što sam se tu svaki dan mogao natjecati protiv samoga sebe i nisam ovisio ni o kakvim klubovima, terminima i programima. Samo ja, moje tenisice i šuma.

Kako uštedjeti na kompromisu

Budući da sam u nogama već imao jedan maraton i ekstravagancije poput vožnje bicikla od Zagreba do Crikvenice, a ni podužih plivanja u moru nije nedostajalo, znao sam u što se upuštam. Izazov je bilo dovoljno velik jer ipak trebalo je spojiti sva tri podviga u jedan, ali i dovoljno realan da bi bio ostvariv. Uslijedilo je prikupljanje sve sile opreme, čitanje nebrojenih članaka, blogova, statistika, svjedočanstava… uglavnom detaljno analiziranje baš svake sitnice vezane uz trening i samu utrku. U ovoj fazi možete potrošiti pravo bogatstvo na stvari poput vrhunskog bajka, privatnog trenera, sportskog sata s brojačem otkucaja srca, profesionalnog namještanja položaja na biciklu… triatlon nije jeftin sport i puno je načina na koje novcem možete kupiti udobnost (koja je vrlo važna) ili brzinu (koju bi svi htjeli), ali možete i poprilično uštedjeti uz neke kompromise. Ipak, vjerujte da će te potrošiti puno više nego što ste planirali, kakav god bio vaš budžet.

Muhammad Ali rekao je da te neće izmoriti planine kojima se moraš popeti, već kamenčić u tvojoj cipeli. A kamenčića u treniranju za Ironman ima napretek. Osim što te noge ne prestaju boljeti baš nikad, a konstantan umor nešto je s čime moraš naučiti živjeti, izluđuju te stvari o kojima nisi ni razmišljao kada si sa slušalicama na ušima kretao na prve treninge. Vožnje biciklom traju po 7 sati, sve to vrijeme oči te bole od gledanja kroz znojem zamrljane naočale (bez kojih bi bile krvave od vjetra), u ušima ti zavija vjetar čiji huk nakon toliko vremena postaje gori od zvuka grebanja noktima po ploči, a drvena guzica poseban je krug pakla sam za sebe.

Kad 88. put uđete u bazen odraditi svojih uobičajenih 156 dužina, smrad klora i cika djece pojačana sto puta akustičnim svojstvima takvih prostora nešto je što ne želite više iskusiti do kraja života. Nakon sat i pol plivanja čak vas i lice počinje boljeti od mjehurića koje ispuhujete. Trčanje, koje je nekoć bilo brzo i dinamično, sada je sporo i predstavlja monotonu borbu tijela s izvlačenjem i zadnje kalorije koju ste uspjeli utrpati u sebe još pola dana ranije. U jednom mjesecu tijekom svih treninga popije se i pojede doslovno nekoliko kila šećera u obliku elektrolitskih napitaka, čokoladica i gelova jer su jednostavni ugljikohidrati glavno gorivo bez kojih bi dugotrajni treninzi bili neizvedivi. Okus naranče postaje gorki dušmanin.

Poklon samo za mene

I onda nije čudo da ljudima stoji veliki upitnik iznad glave kada čuju što sve radite. Čemu, pobogu, toliki mazohizam, koji još i plaćaš, a nigdje slave i bogatstva. Odgovor na to pitanje zna svatko tko se bavi sportom, bio vrhunski plaćena zvijezda ili običan smrtnik koji guli svojih 8 sati od ponedjeljka do petka, ali koji vikendom stavlja tenisice na noge i odlazi na svoju stazu, teren, planinu ili jezero.

Mi smo ti kojima je poklonjen vrh brda nakon teškog uspona, prizor zalaska sunca ispod olujnih oblaka nakon dana provedenog na hladnoj kiši, miris inja u potpuno zaleđeno jutro u kojem se ne miče baš ništa osim nas, mi smo ti koji si međusobno namignemo na nekoj cesti pored rijeke, potpuni stranci u potpunom razumijevanju, kojima se koža naježi kada se obrušimo niz padinu, pobjegnemo suncu u hladovinu ljetne šume ili skočimo u ledene valove jer su nas njihovi pjenasti vrhovi dozivali čim smo ih ugledali. Mi gledamo svoj dah i osjećamo svaku stanicu svog tijela, nikad više ispražnjenog i nikad više punog života.

Light show na cilju

Moja prva (vjerojatno i jedina) Ironman utrka bila je užitak, ne samo zato što se sve poklopilo kako treba i jer su uvjeti bili savršeni, jer sam mogao slušati navijanje svoje obitelji i prijatelja, plivati, voziti bicikl i trčati u jednom od najljepših krajolika na planetu, s ljudima iz svih dijelova svijeta, već i zato što je to bio poklon samo za mene, poklon na kojem sam zahvalan i koji ću čuvati u sebi i kada postanem star i nemoćan, svjestan da smo moje tijelo i ja toga dana vodili razgovor koji smo samo mi mogli čuti.

Prije nego skrenete na ciljnu ravninu Ironmana u Klagenfurtu, na kojoj vas čeka stotine razdraganih navijača, light show, cheerleadersice i voditelj koji u mikrofon manijakalno vrišti ”youuuu aaaaareee Ironmaaaaaan”, trčite pored obale jezera u koje ste skočili, čini vam se, prošlog stoljeća i taj je mali dio staze gotovo prazan jer oni koji su navijali iz raznih kafića i punktova su ostali iza vas, a svi ostali nahrupili su na tribine na cilju.

Nakon nevjerojatno bučnog i adrenalinom ispunjenog dana našao sam se na tom dijelu u sumrak, dok se još samo tračak svjetla ocrtavao na tamnom nebu, i tu sam, u tišini i okružen samo sjenama, sreo Nataliju i zagrlio ju, naš intiman trenutak prije urnebesa koji je čekao iza ugla.

Zvonimir Jakšić