Klikni za sadržaj u novom broju Trčanja

Na mnogo stvari u svom životu možemo utjecati. Možemo, na primjer, utjecati na stav želimo li ići putem kojim nas vodi naš avanturistički, radoznali duh kojem je bitno da misaone sfere razvija sinkronizirano s napredovanjem tjelesnih mogućnosti ili radije želimo ići putem zone komfora. Ja sam prvo odabrala zonu komfora. No, krenimo redom iako prvi dio popunjava sportska pustoš.

Budući da nisam sportski tip, lukava statična lijenčina u meni redovno je pobjeđivala u raspravama s upornom, ali preslabom rekreativkom. Lijenčina nije imala grižnju savjesti jer je i ona sama bila sklona napredovanju, a jedini je problem što se ono odvijalo isključivo u zoni komfora. Dakle, nakon uredskog sjedilačkog posla, tu je bilo čitanje uz kavu na vrtnoj ležaljci, lektoriranje u fotelji, šivanje u dragom platnenom kutku, prevođenje ugrijano dekicom i šalicom čaja… Kao protuteža lijenčini, rekreativka se cijelo vrijeme, ne gubeći nadu, nastojala riješiti svog nezadovoljstva koje je s vremena na vrijeme bilo zatomljeno kratkim bljeskovima (čitaj: pokušajima da u moj život konačno bude uvedena kondicijska aktivnost) pa se tješila time što u svom životopisu ima tri (čak uzastopna!) odlaska na fitness, deset dana vježbanja kod kuće, pet odlazaka na brzo hodanje, pa opet vježbanje kod kuće (ovog puta jedanaest dana). To čak niti ne bi bio toliko loš rezultat da razmak između tih nastojanja nije bio šest do dvanaest mjeseci. Na kraju, lijenčinu je porazio njezin vlastiti uspjeh.

Živi pijesak dvoumljenja

Prva polovina 2018. godine bila mi je iznenađujuće bogata uspjesima koji su nastali u zoni komfora, ali ta činjenica nije mi donijela očekivano smirenje i zadovoljstvo. Tek je tada statičan i lijeni dio mene konačno priznao poraz jer je shvatio da ne mogu u cijelosti biti sretna dok god zanemarujem potencijale fizičkog dijela sebe. Ta jasna spoznaja djelovala je vrlo snažno, a zbog poleta koji je dobila rekreativka, nisam se željela vratiti u začarani krug dosadašnjih neuspjelih pokušaja, nego sam odlučila biti hrabra kao nikad do sad i posegnuti za onim što u mojoj mašti u piramidi sportova stoji na tronu: trčanjem!

Uspješno trčanje je nešto što oduvijek gledam očima sanjara, ali što istovremeno, ni sama ne znam zašto, shvaćam kao nešto što mi je nedohvatno i čemu nisam dorasla. Međutim, sada sam odlučila suočiti se s time i vidjeti je li energija koju osjećam da imam stvarna i što mogu postići njome. Odlučila sam jednog dana istrčati maraton. Da! Osim glavnog i općenitog cilja postizanja kondicije za kvalitetniji život, maraton shvaćam kao nevjerojatan mamac za opipljiv rezultat.

Pokretačka energija koju sam osjećala odagnala je od mene živi pijesak dvoumljenja, pa sam se usredotočila na osmišljavanje strategije za djelovanje. To planiranje bilo je važno upravo zbog rizika odustajanja budući da nekoliko stvari nije išlo u moju korist: mišićni sustav u zapuštenom stanju, tijelo bez kondicije i s barem deset kilograma viška, svakodnevica totalno popunjena poslom i peteročlanom obitelji, urođena mana u koljenima, a ni činjenica da sljedeće godine slavim 40. rođendan nije zanemariva. Klik koji mi se dogodio u glavi da ove okolnosti ne gledam kao probleme, već kao izazove, bio je presudan.

Kako se ostvariti na tom novom, prekrasnom ali nepoznatom terenu? Za početak, odlučila sam ojačati povezanost sa samom sobom putem pisanja dnevnika i vrlo brzo sam ostala začuđena silinom emocija prenesenih na papir. Već sad, nakon kratkog vremena pisanja, rado listam unatrag mjereći svoj napredak pomoću zapisanih razmišljanja i očekivanja, rezultata s treninga i raznoraznih motivirajućih citata.

Jesam li ovo stvarno ja?

Prije započinjanja trčanja, dva mjeseca sam, po tri puta tjedno, odlazila na funkcionalne treninge s ciljem dobivanja samopouzdanja i aktiviranja mišića. Kako mi se približavao datum prvog trčanja (zaokružen na kalendaru), doslovno sam imala tremu. No, tada sam upoznala svog trenera Dragu Miličića, a to je na moju trkačku priču djelovalo kao kad svemirski brod u SF filmu uključi warp pogon! Drago je osoba koja je spoj znanja, vlastitog iskustva i avanturistički hrabrog duha. Ali, uza sve njegove dragocjene savjete koji su mi zaista potrebni, ono najvažnije čime mi je pomogao bila je činjenica da je vjerovao u mene puno više nego što sam ja sama vjerovala u sebe, a time je i mene potaknuo da imam povjerenja u vlastite mogućnosti. Već prilikom prvog trčanja osjećala sam se nestvarno: ova osoba koja trči kroz prirodu u rano sunčano jutro – jesam li to zaista ja? Jesam li stvarno ja ova osoba koja preskakuje stepenice, oblači trenirku i odlazi na trčanje?

Vrlo brzo sam naučila da mi mentalna i fizička snaga moraju biti koordinirane, tj. iako razmišljanja sa svojim planovima i ciljevima trebaju biti par koraka ispred onoga što je tijelo u stanju odraditi, ipak ne smiju biti predaleko jer se time narušava suradnički odnos. Jednako tako, tijelo mora biti fer i ne smije tvrdoglavo odbijati ono što sanjaju misli. Iako često na treningu imam plan osjetno pomaknuti granicu jer sam prilično nestrpljiva osoba, moje tijelo je, sukladno svojim mogućnostima, odabralo polagan i ustrajan napredak pa sam se s time pomirila i sada svoj mic-po-mic razvoj pratim puno opuštenije. Tijekom tih prvih tjedana treniranja, gledala sam kako se teoretsko znanje mijenja dok postaje prisno iskustvo te kako ovisno o raznim faktorima na drugačije načine proživljavam svoje ushite ili umore, svoj fijasko ili svoj PB. Dokučila sam kako da realnom dinamikom uklopim treninge u obiteljski život te kako da ne osjećam ljutnju i razočaranost kad ne uspijem otići na planirani trening jer upravo je to bio razlog jedne krize zbog koje sam prije tri tjedna skoro odustala.

Naravno, naučila sam i to da obična tenisica za trčanje i profesionalna tenisica za trčanje nisu ista stvar. Moja prva ljubav glede tenisica za trčanje su Brooksice. Ono što bih neonskim slovima voljela napisati jest to da su mi posebno divna iskustva nova poznanstva s osobama koje trče jer su to uspješni pozitivci uvijek spremni pomoći i pružiti podršku! Što se tiče Siska, odlučila sam se za trčanje ne znajući da itko u Sisku trči, a onda, baš kao da sam odjednom stavila naočale, počela sam uočavati i upoznavati fantastičan milje ovdašnjih trkača.

Još uvijek sam u fazi dobivanja kondicije pa mi se često dogodi da u trčanju više uživam mentalno nego fizički, tj. da letim na krilima cijele ideje trčanja, dok mi se tijelo bori savladavajući svaki pojedini kilometar. Iako planiram trčati slušajući svoje misli, sada još uvijek koristim slušalice kao pomoćne kotačiće pa slušam pjesme (jer mi daju dodatni polet) ili audioknjige (jer mi zaokupljaju pažnju da ne budem fokusirana na daljinu koja me čeka, a već sad nemam snage).

Još na samom početku treniranja moj me ambiciozni trener nagovorio da, kao motivacijski faktor, prijavim svoju prvu utrku: Utrku građana u sklopu Zagrebačkog maratona. Iako je riječ o dužini od (samo) 5 km, to mi se tada činilo kao kaskaderska ludost. Međutim, kad sam se, tek mjesec i pol dana nakon prvog trčanja, našla na prepunom Trgu bana Jelačića, bila sam presretna što sudjelujem. Osim što je to bila moja prva utrka, to je ujedno bio i moj prvi konkretan cilj koji je trebalo osvojiti. Bila mi je važna i ozbiljno sam je shvatila (čak i carbloading fazu). Želeći nazočiti ovom povijesnom trenutku, sa mnom su u Zagreb išli moj muž i troje djece –  najdraži navijači!

Zagrebački maraton

Trema je postojala već od samog jutra, ali olakšavajuća pomisao bila je ta da sam pet dana ranije prvi put svoju maksimalnu dužinu uspjela s 5 km pomaknuti na 6 km. Prije same utrke bilo je odlično upoznati ljude koje poznajem s Facebooka i koji su mi odličan primjer za ustrajnost i postizanje uspjeha.

Dolaskom na startno područje osjećala sam se fantastično. Trema je nestala, a ja sam se, nasmijana usred sunčanog zagrebačkog dana, zagrijavala pocupkivanjem u ritmu glazbe. Uživanje u atmosferi pridonijelo je bezbrižnosti kojom sam pogledavala odbrojavanje glavnog sata računajući na to da ću, poput svakog pravog amatera, tek u zadnjoj minuti prije starta uključiti praćenje preko Garmin sata i aplikacije na mobitelu te pokrenuti playlistu (koju nisam uključivala ranije da ne propustim neku obavijest u ionako bučnoj atmosferi). Međutim, sekunde u zadnjoj minuti kao da su se kretale puno brže i odjednom sam se našla u situaciji kad u panici pokrećem Garmin da traži GPS signal i kad drhtavim prstima petljam po mobitelu odvagujući hoću li pokrenuti playlistu ili aplikaciju za praćenje (jer se ispostavilo da za oboje možda neću imati vremena). Budući da je Garmin još tražio GPS, odlučila sam prvo pokrenuti praćenje preko mobitela pa onda… Ali tada se čuo znak za start!

Umjesto da uživam u izvanrednom osjećaju početka utrke, prvih trenutaka u mislima sam jadikovala. Ajme, kako ću bez svoje playliste koju sam pažljivo sastavila upravo za ovu utrku? Još nikad nisam trčala bez slušalica. No, brzo sam se pomirila s novonastalom situacijom budući da stajanje nije dolazilo u obzir jer sam htjela dati svoj maksimum. Ionako je sve vibriralo od glasne muzike i energije kretanja mase ljudi. Trčala sam! Trčala sam punim plućima i širokim osmijehom. Trčala sam brzo (čitaj: prebrzo) jer ja to mogu! Htjela sam viknuti pomaknite se, polijećem!

Ta nevjerojatna situacija trajala je par minuta, a onda se dogodio totalni preokret. Muzika s Trga utihnula je, a zamijenio ju je glasan i obeshrabrujući zvuk mog uspuhanog disanja. U nevjerici sam gledala kako me hrpa ljudi počinje prestizati. Osjećala sam se kao da je jedino meni teško i kao da će mi cijeli ovaj događaj biti promašaj. Međutim, nasreću, u tim paničnim trenucima zdravorazumska logika nadvladala je misli utopljenika te mi dala do znanja da je ovaj događaj uspjeh već samim sudjelovanjem i da se jedino moram staviti u realan kontekst. A koji je moj realni kontekst? Realno očekivanje koje si mogu postaviti i uz koje mogu trčati sretna jest da nađem tempo koji mi sada odgovara i da dođem do cilja (ma kako god da to klišeizirano zvučalo). Nakon što sam prihvatila ova jednostavna očekivanja i odbacila fantazije o dolasku na cilj među prvih sto trkača, počela sam s više uživancije trčati kroz grad u kojem sam provela osam divnih godina u mojim dvadesetima. No, onda se to sve nekako odužilo i činilo mi se kao da je staza puno duža od onih 5 km koje trčim na treningu. Čak sam se dva puta osvrnula da vidim nose li moju sutrkači brojeve na crnoj podlozi ili sam se nekim slučajem našla na stazi za maraton. U svakom slučaju, postalo je mnogo lakše nakon zaokreta jer sam se mogla ohrabriti činjenicom da nisam među zadnjima.

Respekt maratoncima

Na drugoj polovini staze odvezale su mi se vezice na desnoj tenisici ali, kao što sam već spomenula, nisam htjela stati (i onda se teško ponovo pokrenuti) da ne izgubim dosadašnji rezultat kakav god da jest. Radije sam (vrlo glupo) odlučila mlataranje vezica držati na oku i procijeniti koliki mi je rizik od spoticanja. I zato, kad se nakon nekog vremena pojavilo i trbušno probadanje koje me inače obično ne muči, potpuno hladnokrvno sam ga ignorirala.

I tako su se koraci nadovezali jedan na drugog i prenijeli me do mjesta gdje se već osjećala blizina cilja. A tada, jesam li mogla imati bolju motivaciju od one da dam sve od sebe ne bih li što prije uočila najdraža lica i vidjela mijenjanje njihovog izraza od strepnje do oduševljenja. Čak je i stavljanje finišerske medalje bila naša mala obiteljska ceremonija.

Brojčani rezultat moje prve utrke bio je 26:57 min za 5 km, tj. tempo 5:30 min/km, a redni broj pod kojim sam stigla na cilj bolje da ne spominjem da ne pokvarim dojam. U svakom slučaju, najvredniji rezultat, onaj u srcu, bio je taj da sam se tih trenutaka osjećala kao što su se djevojke u Srednjem vijeku osjećale na svom prvom balu. Preda mnom se otvorio jedan novi svijet,  blještav od emocija, kojeg sam od sada i ja dio.

Ova mi je zagrebačka utrka dala novi zanos i dva dana nakon nje počela sam se pripremati za utrku na 10 km koja je na rasporedu 12. studenoga te sam svoj dužinski PB sa 6 km pomaknula na 7 km. Dinamika treniranja za sada mi ostaje ista, tj. tri do četiri puta tjedno po sat vremena.

Iako još ne vidim promjenu na sebi, itekako je vidim u sebi. Žao mi je dvadesetogodišnjih trkača koji ne mogu osjetiti moj osjećaj kada se, trčeći, osjećam dvadeset godina mlađe. Posebno sam zadovoljna što mi se puno stvari u glavi posložilo. Ne straši me neugodan osjećaj da uskoro neću moći pratiti fizički polet svoje djece (jer sada sam ja ta koja njih motivira na dodatne fizičke aktivnosti); više nemam potrebu razbijati glavu razmišljanjima o dijeti (jer mi je puno bitnija kondicija od tjelesne težine); kava na vrtnoj ležaljci sada je dobila pravi smisao (jer je vrijedan dio slagalice u danima kad ne treniram)…

Budući da radim na tome da mu se približim i upoznam ga, moj cilj je u zadnjih mjesec dana poprimio stvarniji, i samim time drugačiji, oblik. Na početku bih za maraton rekla: ‘Pa valjda je izvedivo. Trčiš, trčiš dok ne dođeš do cilja’, a za sebe: ‘Ako toliko ljudi diljem svijeta sudjeluje u maratonima, zar je nemoguće da i ja izdržim jedno takvo dugo trčanje’. No, sad polako uviđam kakav ogroman i zahtjevan uspjeh je istrčati maraton i ljude s ovogodišnjim plavim (maratonskim) startnim brojevima gledala sam očima u kojima je pisalo Respekt!

Međutim, i svoje mogućnosti počela sam gledati drugim očima. Tek sada sam svjesna kakva me upornost čeka ali po prvi put imam osjećaj da sve potrebne korake, ako Bog da, mogu savladati. Želim biti jedna od onih koji s velikim osmijehom i suzama radosnicama prođu kroz cilj prisjećajući se što su sve odlučili odraditi i shvaćajući punim srcem što su sve time dobili.

Zrinka Hafizović