Svi mi koji trčimo, trčimo iz nekih svojih pobuda – bile to kile, kondicija, bijeg od žene ili muža ili nešto osmo, svi furamo neki svoj film kada pakiramo tenisice na trening. Moja motivacija zadnjih par godina je vođenje grupa početnika od prvih metara na Nasipu do istrčavanja polumaratona na kraju priprema. Ima nešto posebno u tome kada si dio procesa u kojem se običan čovjek pretvara prvo u rekreativca, pa onda u pravog trkača – ti si tamo u svim fazama promjene – od prvih ‘ovih 4 minute je previše’ preko ‘nikad neću istrčati 5 kilometara u komadu’ do konačnih ‘mislim da ipak nisam spreman za polumaraton’. Naravno da su na kraju svi spremni. Ali dio je folklora jamrati prije utrke, planirati vožnju u hitnoj i kalkulirati na kojem kilometru će tko početi padanju u nesvijest.
Tako je ove godine grah pao da polumaratonski ispit trkači ex-početnici Salomon škole trčanja polažu u Splitu – iako je prvo za taj događaj bila planirana Verona, zbog logističko-nadrealnih zapetljancija odluka je pala na Split. Kako je to bila dobra odluka.
Kava k’o ćevapi s pomfritom
Krenuli smo veselo ispred Arene Zagreb i već nakon nekoliko sati dijeljenja keksi i krafni po busu postali smo nerazdvojni prijatelji. Ne usputni poznanici koji ne znaju kako se tko zove, nego pravi frendovi koji bi bez grča na licu bili jedni drugima jamci za stambeni kredit. Toliki. Doduše, neki su i dalje imali problema s pamćenjem imena svojih kolega sutrkača, no to se više odnosi na mentalnu neuravnoteženost određenih pojedinaca (prvenstveno autora ovih redaka), ali to nije pokvarilo inače savršenu busnu sinergiju.
Put prema Splitu je bio avantura. Kretali smo se cestama kojima su zadnji puta prolazili Mungosi kada su razminiravali to područje. Svaki metar bio je biti ili ne biti, ali mi smo se hrabro othrvali opasnosti i nakon kave popijene u kafiću Fazan u Kninu (5 kuna kava s mlijekom, op.a.) nezaustavljivo smo krenuli put naše finalne destinacije – splitske Rive.
Došli smo, smjestili se u sobe u koje ste mogli ući jedino ako ste riješili zagonetku napisanu na podu pred vratima. Oni koji brže kopčaju uskoro su se raspakiravali u sobi, a oni malo sporiji su bezuspješno tražili rješenje i na kraju prenoćili pred vratima. Jebiga, treba malo češće rješavati Kviskoteku.
Tu večer smo otkrili puno stvari – zašto je sfinga u Splitu? Ima li i kakvih piramida nearby? Otkrili smo da, ako je prostor za ispijanje kave lijep i poluprazan, postoji razlog zašto je lijep i poluprazan. Jer te kava košta k’o ćevapi s pomfritom u Zagrebu. No dobro. Popili kavu, kupili Nevenovu mast, otišli na palačinke i lijepo nakrcani ugljikohidratima do uha krenuli u krpe.
Marjan kao Matterhorn
Jutro je bilo divno. Bauljanje mokrom rivom u 7 sati u potrazi za kavom bilo je stelarno iskustvo. Osoblje spremno u kafićima ali ‘ne rade do osam’. Okej, kontam. Zapravo ne kontam, al hajde. Našlo se tako jedno mjesto koje je bilo milosrdno prema trkačima i već za pola sata bili smo spremni za oblačenje dresa, foto sešn pred hostelom i pokret prema startu svih starteva.
Start. Što reći. Ekipa nabrijana kao da nas očekuje Matterhorn na pola staze, a ne Marjan. Bum. Idemo. Ne idemo. Svi stoje. Vučemo se do tepiha za mjerenje vremena i sad idemo. Prvi metri su odrađeni, još samo 20.090.
Bili smo tako veseli da smo laprdali čak i po uzbrditoj ulici Domovinskog rata, pričali i zbijale proste šale na račun zgrada oko nas. Entuzijazam je, doduše, malčice splasnuo prilikom polualpinističkog uspona na nadvožnjak na petom kilometru, no skoro spuštanje je resetiralo raspoloženje i već smo opet bili spremni za šegu i šalu. I još idemo nizbrdo. Buraz, ovo je DOBRO!
Prošli smo pored DJ-a koji je lijepo plesao, a mi smo lijepo trčali. Super smo se uskladili.
Ekstaza na Poljudu
Nakon toga sišli smo u ratnu luku Lora i po zapovijedi našeg zapovjednika grupe Zokija, svakom vojniku uputili smo pozdrav domovini (Zoki kaže POZDRAV, a mi u glas DOMOVINI!). Bilo je slatko gledati kako ti inače relativno normalni vojnici gledaju u nas s nekim polusmiješkom i razmišljaju koje nam to točno droge daju na startu. Vidjeli smo brodove koji izgledaju kao da bi potonuli kada bi na njega bacili papir od žvakaće, no Zoki nas je uvjerio da rade i da su super i da mogu otpizditi raketu sve do Slovenije. To nas je malo uznemirilo jer volimo Sloveniju i svi smo se složili da bolje da oni ne ispaljuju ništa.
Kada smo izašli iz Lore i ušli u Poljud, to je bio vrhunac. Ekstaza. I to u tantričkom smislu. Trčiš po onom razvaljenom tartanu, na zvučnicima puštaju snimku navijanja s tribina i mi trčimo. Ako ste čuli za pojam treša, to je bio treš. Ali odličan, kvalitetni treš. Ne kao serija ‘lud, zbunjen normalan’, to ljudi krivo nazivaju trešom. To je obično sranje. Da se razumijemo.
Marjan, lipi Marjan, melem za trkačku dušu. Hladovina, drveće, lijevo brdo, desno more. I okej, tu i tamo neka uzbrdica koja je nekima poslužila da malo zastanu i uživaju u pogledu, ali sve u svemu okoliš za trčanje kakav samo možeš poželjeti. Iza nas je već bilo 18, 19 kilometara i već smo mogli nanjušiti krafne koje su nas čekale u cilju. Ono što tada nismo mogli znati jest to da nije bilo nikakvih krafni u cilju… ali mi smo bili gladni i namirisali smo krafne. Hoće to tako. Ipak je to bilo vrijeme poklada…
Učenici položili maturu
Zadnji kilometar, kada u daljini vidiš ciljne lukove iz nekih je izvukao onu nadljudsku snagu za koju pričaju da svi mi imamo kada nam adrenalin šukne u glavu. Ljudi koji su do tada izgledali kao kandidati za skoru obdukciju zapizdili su tempo i jednostavno nestali naprijed. Ostali su se držali svako svog trenera i pažljivo brojali korake do cilja. U koji su na kraju ušli. Kao i svi ostali.
One minute u rezultatu nakon dva sata su potpuno nebitne. 2:10? 2:20? 2:40? Sve je to mrak. Prešli ste udaljenost koju većina ljudi prijeđe u godinu dana (i to oni koji parkiraju dalje od ulaza u garaži šoping centra) i imate svako pravo kolegama gurati medalju pod nos. Ako vas počnu podjebavati da ste išli sporo, shvatit ćete zašto medalja ima onu trakicu – držeći ju u ruci, tako se divno da zafitiljiti nekom posred čela da će pogođena osoba instant promijeniti svoj stav prema vašem trčanju.
Učenici su položili maturu i sada su upisali naprednu trkačku grupu. Fakultet, rekli bi. Doktorat u obliku maratona sada se više ni ne čini tako daleko…