Šećerna bolest ili dijabetes je poremećaj metabolizma ugljikohidrata koji se očituje kroz povišenu razinu glukoze u krvi (GUK). Češći je tip 2 dijabetesa, kojeg uzrokuje rezistencija na inzulin – hormon potreban da glukoza prijeđe iz krvi u stanice. Kod rjeđeg tipa 1 šećerne bolesti gušterača prestaje proizvoditi inzulin i pacijent ga mora doživotno nadoknađivati injekcijama pod kožu ili s pomoću takozvane inzulinske pumpe. Visoka razina glukoze u krvi dugoročno uzrokuje komplikacije na krvožilnom sustavu, očima, bubrezima i živčanom sustavu. Najčešća akutna komplikacija dijabetesa je hipoglikemija (niska razina GUK-a), koja može dovesti do gubitka svijesti, a u vrlo teškim slučajevima i do trajnog oštećenja mozga ili smrti.

Od dijabetesa tipa 1 obolio sam početkom 2004. godine, u dobi od 30 godina. Jedan od prvih savjeta liječnika novooboljelima i ljudima kod koji postoji rizik od dijabetesa, pored neizbježnih uputa o prehrani, jest pojačati fizičku aktivnost. Tako se troši višak glukoze i poboljšava djelovanje inzulina, što dovodi do stabilnijih razina GUK-a. Poslušao sam i uveo lagano trčanje 20 do 30 minuta u svakodnevnu rutinu. Rezultati su bili vidljivi odmah, na glukometru. Nakon trčanja GUK mi je redovito unutar ciljnih granica, a samo jedan dan bez trčanja kvari mi regulaciju sljedećeg dana. S vremenom sam počeo istinski uživati u trčanju i veseliti se svojem dnevnom ritualu. U to doba trčanje nisam doživljavao kao trening niti kao društvenu aktivnost. Nisam sudjelovao na utrkama, razmišljao o tempu i prijeđenim kilometrima, niti pričao s drugim trkačima.

Srebro na 100 kilometara

Na prvu utrku prijavio sam se 2010. Organizirao ju je Novo Nordisk, tvrtka koja proizvodi inzulin, u sklopu akcije Sportom mijenjamo dijabetes. Doživio sam za mene novu, natjecateljsku dimenziju trčanja – mogućnost usporediti se s drugima i pokušati biti brži. Upoznao sam i Nenada Šimunka, našeg poznatog triatlonca i ultramaratonca s dijabetesom. Za pothvate s kakvima se Nenad hvata u koštac, poput trostrukog Ironman triatlona, šećerna bolest predstavlja ozbiljan izazov. Dijabetičari na inzulinskoj terapiji moraju jako paziti da se dugotrajnom iscrpljujućom aktivnosti ne dovedu u stanje hipoglikemije. Nenadu nekako polazi za rukom, pa sam i ja počeo razmišljati o sudjelovanju na dužim utrkama.

Svoj prvi polumaraton završio sam iduće godine, 2011. Naravno, odmah sam počeo planirati sudjelovanje na punom maratonu. To je zahtijevalo znatno više pripreme i treninga, a pokrenuo sam i akciju prikupljanja donacija za nabavku inzulinskih pumpi djeci oboljeloj od dijabetesa. Uz pomoć društva Veliki za male sa šećernom bolešću pri bolnici Rebro, podršku moje liječnice dr. Manje Prašek iz bolnice Vuk Vrhovac i svesrdnu pomoć prijatelja iz Zagrebačkog dijabetičkog društva, završilo je uspjehom. Istrčao sam Zagrebački maraton 2012. u vremenu 3 sata i 21 minutu i uspio prikupiti sredstva na račun društva Veliki za male dovoljna za nabavku nekoliko inzulinskih pumpi.

Idući korak u trčanju napravio sam 2014. godine učlanjenjem u atletski klub i početkom sustavnog treniranja. Svatko tko makar površno prati našu trkačku scenu sigurno je čuo za AK Sljeme i trenera Dragana Jankovića zvanog Janko. To neobično društvo amatera i zaljubljenika u trčanje, mahom sredovječnih zaposlenih ljudi iz Zagreba i širom Hrvatske, Janko svojom karizmom dovodi do respektabilnih atletskih rezultata. Najvrjedniji među njima svakako su uspjesi hrvatske ženske ultramaratonske reprezentacije – Veronike Jurišić, Nikoline Šustić, Antonije Orlić i Paule Vrdoljak – na europskim i svjetskim prvenstvima na 100 kilometara i 24 sata. I moji su se rezultati treniranjem u AK Sljeme znatno poboljšali. Istrčao sam dva maratona ispod 3 sata i nekoliko polumaratona ispod sat i 20 minuta. Ove godine prvi puta sam se odvažio na ultramaraton i osvojio drugo mjesto na državnom prvenstvu na 100 kilometara.

Plavi krug oko Ade

U trčanju je dobro imati cilj, utrku za koju se pripremamo. Nije dobro kad cilj postane prevažan i tjera nas iznad realnih mogućnosti, jer se tada vrlo lako možemo povrijediti. Realno postavljeni ciljevi služe kao motivacija za kvalitetne treninge i napredovanje. Moj sljedeći cilj je maraton Plavi krug oko Ade koji će se održati 12. studenoga u Beogradu.

Organizira ga beogradsko dijabetičko udruženje Plavi krug povodom Svjetskog dana dijabetesa, 14. studenog. Maraton je 2012. pokrenuo njihov dugogodišnji član i maratonac s dijabetesom Ninoslav Rašković. Ninoslav se u međuvremenu preselio u Njemačku, a maraton i dalje s velikim entuzijazmom i vrlo uspješno organizira ekipa iz Plavog kruga pod vodstvom predsjednice Bojane Marković. Sudjelovao sam zadnje dvije godine, a lani sam ga pokušao  završiti ispod 3 sata, ali nisam uspio. Ove godine na šestom izdanju Plavog kruga oko Ade pokušat ću ponovo.

Šećerna bolest je ozbiljna dijagnoza s kojom se nije lako suočiti. Potrebno joj se prilagoditi i naučiti živjeti s novim izazovima i odgovornostima. Meni je donijela i dosta toga pozitivnog u životu, između ostalog trčanje. Bez dijabetesa vjerojatno ne bih bio tako motiviran pomicati svoje granice i popravljati rezultate. Još važnijim od rezultata smatram što sam, potaknut brigom za vlastito zdravlje, pronašao sebe u aktivnosti koja me veseli. U dane između treninga još uvijek često trčim svoj krug po Maksimiru, bez razmišljanja o tempu i kilometrima, u društvu ili sam sa svojim mislima u šumi.

Vedran Krčadinac