Magazin Trčanje
TekstoviIntervju Karla Čović: Super žena koja je završila peterostruki Ironman

Intervju Karla Čović: Super žena koja je završila peterostruki Ironman

Ovog tjedna hrvatski sport dobio je novu heroinu, Karla Čović je završila peterostruki Ironman, prevedeno na jezik neupućenih, u Austriji je u nešto malo više od 137 sati isplivala 19 kilometara u bazenu, odvozila 900 kilometara na biciklu i na kraju istrčala 211 kilometara. Doseg vrijedan divljenja, naravno, nije se dogodio slučajno. To je rezultat višegodišnjih upornih treninga, jačanja tijela i glave, na kraju, to je ispunjenje jedne velike želje koju je Karla sanjarila već neko vrijeme. Nakon odrađena tri trostruka Ironmana, pet dvostrukih i 11 ‘običnih’ Ironmana, riješila je i peterostruki Ironman.

Od ukupno 32 natjecatelja koja su se odlučila natjecati u Rogner Bad Blumau, završila je na 25. mjestu u ukupnom poretku te treća u konkurenciji žena iza Nijemice Katrin Burow (122:10:43) i Francuskinje Nadine Zacharias (132:03:52).

Razgovor s Karlom odradili smo tek dan, dva nakon završetka natjecanja, u vrijeme dok su još žuljevi bili svježi, a tijelo je vapilo za masažama i dodatnim odmorom. Srećom, uvijek dobro raspoložena Varaždinka bila je spremna za brzinski razgovor.

Iza vas je nevjerojatno natjecanje, nismo sigurni je li teže psihički ili fizički završiti peterostrukog Ironmana.

Ne znam, čini mi se podjednako teško. Za utrku sam trenirala godinu dana, budila se svaki dan u cik zore i trčala maratonske duljine, pa se vraćala doma i sa svojim vjernim Fumom, psom iz pasmine rodezijskog ridgebacka (kod nas poznatog i kao rodezijski gonič lavova), trčala još dodatnih kilometara. Puno toga sam podredila utrci i na kraju sam ju uz pomoć vjernih suportera i uspjela završiti. Olakotna okolnost mi je bila da sam na istoj stazi već tri puta odradila trostrukog Ironmana, pa sam znala svaki detalj puta koji sam morala prijeći.

Pretpostavljamo da je onda otegotna okolnost bila teška biciklistička nesreća koju ste doživjeli prošle godine na jednom zavoju baš na toj stazi. Kako je bilo vratiti se na mjesto nesreće?

Jako teško. Prošle godine jedan se biciklist zaletio u mene u jednom zavoju. Ozljede su bile ozbiljne, no završila sam utrku. Pa ipak, čini mi se da još uvijek osjećam posljedice jer dok sam na biciklu ne mogu dovoljno dignuti glavu da gledam pred sebe, a tu su i problemi s ramenima. Očito me čeka dodatni oporavak makar je prošlo već godinu dana. Moram priznati da sam sad imala strah od ulaza u taj zavoj, ali moram naglasiti da su ostali natjecatelji na stazi znali za tu nesreću i vrlo kolegijalno me propuštali na tom zavoju.

Kad netko ostvari jedan takav pothvat, ljudi automatski pomisle na specijalan režim prehrane. Dakle zaista, jeste li imali neku posebnu prehranu tijekom priprema?

Iskreno, nikad nemam nikakvu posebnu prehranu, bez obzira za natjecanje na koje se pripremam. Bijelo pohano meso, burek, tost, jede, ono što mi je fino. Posebno volim čokoladu. U jednom danu smažem Milku od 300 grama, ujutro krenem s prvim redovima, a navečer je više nema. Moja dnevna prehrana se odnosi samo na ručak, to je jedino što tijekom dana jedem. Ujutro treniram natašte i ne doručkujem,  a navečer idem spavati već u 21 sat i ne večeram. Tako funkcioniram i na utrkama.

Držite li se još uvijek filozofije da na utrkama ne koristite energetske gelove?

Ja sam vjerojatno jedina na tako velikim utrkama na kojima nikad ne koristim nikakve gelove. Ostali natjecatelji na volanu imaju zalijepljene vrećice s gelovima, a ja labelo i u džepu spremljen sendvič.

Kako ste u Austriji imali riješen suport? Bez logistike je teško i zamisliti da bi se mogao završiti peterostruki Ironman.

Mišljenja sam da se natjecanja do razine Ironmana mogu završiti bez suportera, a za sve veće utrke od toga potrebna je logistika. U Austriji su sa mnom bili moji prijatelji koji me već dugo prate na natjecanjima i točno znaju što treba raditi. Nije tu samo stvar dogovora da mi se nešto pripremu u određenom trenutku, tu je i cijeli niz nepredviđenih situacija koje oni moraju rješavati. Većina su moji hirovi, jer na tako dugom natjecanju vam je i dosadno voziti ili trčati, padate u razna psihička stanja, pa i na neke stvari različito ili neprimjereno reagirate. Jednom me može smetati krivo složeni ručnik, a u nekom drugom slučaju nešto još manje važno. Moji suporteri već su navikli na to, shvaćaju da to nije omalovažavanje, nego jednostavno stanje duha i tijela, kad je teško svako od nas drugačije reagira.

Pričamo li pritom o stresu ili o kemijskim reakcijama tijela u naporima kakve doživljavate na stazi?

Pričamo o jednom i drugom. Samo koji tjedan prije starta imala sam neke privatne probleme koji su me prilično potresli i moram priznati da se nisam oporavila od tog stresa do početka natjecanja. Plakala sam u bazenu, ali sam plivanje baš dobro odradila. Bilo je drugačijih kriza na biciklu i tijekom trčanja. Za tako velike duljine potrebna je stvarno jaka glava, no katkad i ona malo poludi pa zakomplicira život suporterima.

Koliko ste imali ljudi u pratećem timu?

Iz Varaždina nas je krenulo četvero s kombijem i jednim osobnim autom. Ivor Fischer se tradicionalno brinuo za moj bicikl i u kombiju je imao sve što je potrebno da taj dio mog nastupa na utrci funkcionira savršeno. Bila je tu i Tatjana Nemec koja se brinula za hranu i Tomica Blažek koji je fotkao. Kasnije su nam se pridružili Biljana Cmrečki, Jurica Šikić i Tihomir Golner. Njima dugujem veliku zahvalnost, bez njih ideja o završetku peterostrukog Ironmana ne bi bila izvediva. Nije samo riječ o time da su oni vodili računa o mojim logističkim potrebama, nego su me i dizali kad sam bila na izmaku snaga i kad mi se činilo da više ne ide. Recimo, kako sam naviknuta ići rano spavati, tako bih vrlo rado i prekidala trčanje dok se još nije pošteno ni smračilo, no Biljana je trčala sa mnom i gurala me naprijed. Uvjerena sam da mi je konačno vrijeme samo radi toga barem 12 sati kraće.

Za razliku od trkačkih ultramaratona, na peterostrukom Ironmanu je dopušteno da netko trči s uz natjecatelja?

Tako je, to je dopušteno. Natjecanje je toliko iscrpljujuće da na trčanju ljudi već počinju pomalo prolupavati. Umor je ogroman nakon 19 kilometara plivanja i 900 kilometara bicikla, a pred vama je više od 200 kilometara trčanja. Radi te iscrpljenosti dopuštena je pomoć trkačima.

Od početka trčanja imali ste problem sa žuljevima.

Brzo nakon početka trčanja pojavio se prvi žulj. Pretpostavljam da je to zato što ja treniram samo na asfaltu, a u Austriji je podloga i travnata, ima i šljunka. Očito se noga nije dobro priviknula na tu promjenu i krenuli su problemi. Na kraju sam imala 14 vrlo bolnih žuljeva. Bolje da niste vidjeli kako su mi izgledala stopala, nimalo ženstveno.

Zar nije rješenje u promjeni tenisica, makar i modela. U čemu uopće trčite, tko vam je sponzor trkačke opreme?

Nažalost nemam sponzora. Trčim isključivo u Asics tenisicama i sama ih kupujem u slovenskom Intersportu i to kad dođu na popust. Zašto ne u hrvatskom Intersportu, recimo u Varaždinu? Zato što su naše trgovine skuplje. Bez sponzora moram paziti kako i na što od opreme trošim novac. Bicikl sam, recimo dobila od Bike Boxa i bez njihovog suporta bilo bi sve puno, puno teže.

Čekajte, jesmo li dobro shvatili, kadri ste završiti peterostrukog Ironmana, a nemate sponzore koji bi to omogućili? Kako plaćate sve što vam treba za jednu takvu utrku?

Samo startnina za natjecanje u Austriji koštalo je 1.000 eura. Sve plaćam sama, pomogne i otac. Štedim, planiram, pomognu i prijatelji, no uvijek mi nešto nedostaje. Već sam naviknula na takvu situaciju. Grad Varaždin mi od ove godine financijski malo pomaže, tu je i već spomenuti Bike Box, ekipa iz Aromavita masaže mi je zlata vrijedna, a butik Ane Kraš se brine da izgledam lijepo na utrkama, ali kad nisam u bazenu ili na cesti.

Za kraj, jedna zanimljivost; jedina ste natjecateljica koja je 19 kilometara preplivala bez odmora. Duljinu od 25 metara bazena preplivali ste točno 760 puta. Čini nam se nestvarno puno bez stajanja i makar kraćeg psihičkog odmora.

Istina, jedina sam koja je plivala 6 sati i 43 minute bez odmora. Neki dečki su se zaustavili i u bazenu jeli pizzu, a ja sam veslala. Ništa puno teže nije bilo i na biciklu. Mislim da sam krug nešto malo kraći od tri kilometra vozila 333 puta, tako nešto. No ono što je značajnije od toga je činjenica da se ukupna visinska razlika na biciklu bila veća od 6.000 metara. Kad je u pitanju trčanje, tih pet maratona i ne bi možda bilo tako strašno da nije bilo tih žuljeva. S njima je to na trenutke bilo pakleno teško trčanje. Na kraju su mi trebale dva broja veće tenisice radi natečenih nogu i problema sa žuljevima.

Što je slijedeće na listi želja? Koja utrka?

Logičan slijed je deseterostruki Ironman, no to se neće dogoditi tako skoro. Takva natjecanja održavaju se samo u Švicarskoj i Meksiku i logistički su vrlo skupa. Samo kotizacija košta 27 tisuća kuna, a gdje su još troškovi smještaja za mene i ljude iz suporta, hrana i sve ostalo što ide uz jednu takvu utrku. Možda uz puno odricanja i štednju uspijem nešto smisliti za četiri godine. Sad tražim suputnike za odlazak u bazni kamp ispod Everesta, u Nepalu. To putovanje mi je velika želja.

Neven Miladin

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top