Već dugo nisam srela tako zanimljivog sugovornika kao što je Nikola Horvat. Sasvim slučajno smo se sreli, gentlemenski me spasio 16 sati vožnje busom s Durmitora, iako sam sigurna da sam mu prilično poremetila koncept slaganja gepeka (žene, žene… uvijek previše stvari, znam). Morao je presložiti torbe, frižider pun borovnica, mandolinu, tonu tenisica, bicikle. Na neki način to je već bio uvod u njegov nevjerojatno specifičan mentalni sklop.

Najviše me se dojmio njegov spoj izuzetne organiziranosti i ležernosti, jasan stav o stvarima, ali istovremeno i velika doza znatiželje i otvorenost za nove ideje. Pažljivo bira riječi, ne voli generaliziranje. Sugovornika sluša s pažnjom, što je vrlo rijetka osobina u današnje vrijeme.

Koji su Vam najdraži rezultati?

Evo gotovo telegrafski. Maraton 2:44:34 u Zagrebu 2016, Ultramaraton CRO100 2016 na 50 km 03:34:58, polumaraton u Varaždinu prije dvije godine 1:18:47, Utrka na 24 sata Brussels Circadian race 2018: 211km. I naravno 13 puta sam se popeo na Sljeme u 24 sata (24h SljeMana op.a.). S reprezentacijom sam 2016. i 2017. sudjelovao na Svjetskim prvenstvima u trailu.

Od prošle godine živite u Nizozemskoj, u Utrechtu. Zanimljivo je kako ste tamo završili i kako neki neplanirani slijed događaja može promijeniti puno toga.

Pripremao sam se za proljetni maraton u Italiji s AK Sljeme. Međutim, htio sam ostati još koji dan poslije trke, ali je cijela organizacija išla preko agencije, pa nije bilo moguće mijenjati plan. Tu nedjelju nije bilo niti jedne druge utrke u blizini tako da nisam na kraju nigdje otišao ali sam trebao u kratkom roku pronaći neki drugi maraton. Ispalo je da je u Nizozemskoj, u Utrechtu. Iskreno, nikad nisam čuo za to mjesto, ali sam malo pogledao na internetu i dopao mi se na prvi pogled. Kasnije sam slučajno otkrio da se radi o jednom od najsretnijih gradova na svijetu. Maraton sam završio za 2:46 i bio sam zadovoljan rezultatom s obzirom na jak vjetar koji je specifičan za Nizozemsku i koji je taj dan puhao i preko 30 km/h. Kad sam ušao u cilj upitali su me kako je bilo i ja sam rekao kako je predivno i da bi bih tu mogao bez problema živjeti. Par dana kasnije jedna tvrtka me pronašla na LinkedInu, kontaktirali su me preko Skypea i baš su inzistirali da prihvatim ponudu da radim s njima. U Zagrebu sam bio jako zadovoljan s poslom i nisam tražio drugi, ali sam i bio znatiželjan, pa smo dogovorili razgovor i neophodan test. Bio je Uskrs, a ja sam taj dan proveo radeći im novu aplikaciju koju su na kraju svi u firmi počeli koristiti. Moram priznati, iako sam po prirodi vrlo skeptičan, kad su me pozvali da provedem jedan dan s njima, da je sve prošlo savršeno. Premašili su sva moja očekivanja što se tiče uvjeta i odlučio sam se prihvatiti ponudu. Sad sam jako zadovoljan, cijeli sustav je genijalan. Znanje se dijeli, aktivno se djeluje u momentu, ljudi su izravni, konstruktivni, sustavni i aktivno žude za znanjem, inovacijama te zrače entuzijazmom. Primjerice, već sam drugi put s njima sudjelovao u humanitarnoj utrci Stelvio Challenge čiji je cilj pomoći invalidnoj i ozbiljno bolesnoj djeci. Neki su odlučili trčati, a neki voziti bajk. Ja se nisam mogao odlučiti pa sam nakon trčanja sjeo na bajk i s vrha (2.757 metara) se spustio na drugu stranu te vratio pedalirajući nazad. Zajedno smo u tri mjeseca prikupili svotu od 100 tisuća eura te bih se ovim putem iskreno htio zahvaliti svim mojim prijateljima koji su svojim donacijama pomogli da to ostvarimo. Vrlo sam zahvalan što imam takve prijatelje.

Pričajmo malo o utrci 24 sata u jednom od najljepših Briselskih parkova, na utrci The Brussels Circadian race. Otrčali ste u 24 sata 211 km, tj. 115 krugova. Nakupili ste i 2.500 metara visinske razlike. O čemu čovjek razmišlja u tom vremenu, je li bilo kriza, koliko ste puta stali?

Probao sam se nekako zabaviti, držao sam tempo, brojao sam krugove, preračunavao koliko je to maratona. Po noći je bilo ugodno, oko 10 stupnjeva Celzijusa, po danu je bilo baš vruće, a i park je bio prepun ljudi. Stao sam nekoliko puta tijekom utrke. Logika mi je rekla da bih možda trebao promijeniti tenisice no tada sam počeo trpjeti bolove i vratio sam se u stare tenisice u kojima sam i krenuo. U njima sam i završio.

Na trail i treku na Pagu ste pobijedili, no umjesto na pobjedničkom postolju, bili ste na šivanju u bolnici.

Teren je bio baš težak i na 7 km rasuo sam se po Paškim stijenama koje su oštre poput žileta. Prestrašio sam se da sam razbio vilicu i zube, no na sreću samo sam raskrvario usnicu. Oprao sam se u moru i krenuo loviti zaostatak za dečkima. Pred kraj, na 25. kilometru, već sam počeo odustajati, ponestalo mi je snage. Ne znam od kud mi se vratila snaga, no nakon zadnjeg velikog brda pretrčao sam vodećeg. I da, kad sam prošao kroz cilj kao pobjednik nisu mi htjeli dati ni pivo, već su me prisilno strpali u hitnu i odveli na šivanje usnice.

Imate puno iskustva i kilometara u nogama. Što mislite da je najvažniji ili barem jedan od najvažnijih faktora za dobar rezultat?

Dobar rezultat je samo odraz redovitog treniranja i pomicanja granica svakim treningom malo po malo. Naravno, uvijek se mogu desiti neplanirane situacije. Na zimu 2016. sam pažljivo odradio sve treninge i bio spreman, no pokupio sam virozu dva dana uoči utrke i morao odustati. No, ako ozbiljno želimo uvrstiti trčanje kao fizičku aktivnost u naš život, tada znamo da to nije stvar polusezone nego kontinuiteta. Izdržljivost, brzina, odmor, snaga, psiha, prehrana… puno je faktora. A tempo je stvar matematike. Uvijek se boriš s tempom, a ne s ljudima. Ne želiš rasipati energiju. Treba ostati fokusiran i svjestan da svemu dođe kraj. Pa tako i ovom intervjuu.

Asja Petersen