Kada si u trčanju dovoljno dugo, počneš primjećivati da pojmovi kao što su ‘sram’ i ‘nelagoda’ polako nestaju proporcionalno vremenu provedenom s ekipom u raznim trkačko-životnim situacijama. Tako, na primjer, dok kao početnik pokušaš presvući svoj mokri donji veš (od znoja, kud vam mašta ide?) pronaći ćeš se kako tražiš bilo kakav zaklon ne bi li slučajno u trenutku izmjene gaća ili grudnjaka (koji traje 3,2 sekunde) netko uočio neki dio tvog tijela koji te sram izložiti tuđim pogledima. Naravno, tebi u tom trenutku nije jasno da ama baš nikoga ne interesiraju ti tvoji dijelovi tijela i da svi gledaju svoja posla, ali sram je sram i ne možeš tu puno napraviti.

I onda odradiš hrpu utrka i treninga, po suncu, kiši, snijegu, pljuskom meteora i prije nego što shvatiš da se to dogodilo – dogodilo se… sram je nestao i ako je panika presvlačiš se nasred ceste (bez ikakvog pretjerivanja, nakon polumaratona u Veroni vidjeli smo cure i dečke kako se do gola skidaju i presvlače na pločniku pored cilja). Sramota je prošlost, tebi je samo da uskočiš u suho i toplo, pa makar po cijenu da svima izložiš taj ružan madež koji imaš nasred guzice.

No ipak, ima jedan segment koji samo kod rijetkih doživi preobrazbu i pređe iz neugodnog u ugodno spominjanje, a to su problemi uz obavljanje nužde (koja nije broj jedan). Nije nikakva tajna da je ta aktivnost vrlo usko povezana s trkačima i njihovim aktivnostima jer krivo tempiran i koncipiran obrok može običnu utrku pretvoriti u sumanutu potragu za najbližim ToiToi monolitom ne bi li morali doživljavati neugodnosti glede neuređenog ulaska u cilj. I čak najhrabriji tu posežu za metaforama i izbjegavaju otvoreno o tome govoriti:

(prije starta)

• Ej, jesi spreman za utrku?
• … jesam… digao sam se tri sata ranije, popio kavu, jeo… obavio sve…
• Aha, znači baš ‘sve’? (namiguje)
• Aha, ne bi trebalo biti problema na trci
• A jesi ipak ponio maramice
• (neugodno) Jesam, tu su
• Bravo

Složit će se mnogi, to i inače nije baš neka tema za kežual razgovor, pa ni trkački krugovi nisu iznimka – ipak jedan dio intime moraš ostaviti za sebe. No, interesantno je pratiti kako ljudi prepričavaju zgode uz probavne probleme koji su ih zadesili na utrci, pokušavajući to zakamuflirati da zvuči simpatičnije. Naravno, htjeli ili ne htjeli svi, prije ili kasnije, imamo ‘tih’ problema i to definitivno nije nešto čega se treba sramiti i nema ništa loše otvoriti dušu kolegama i ispričati što vas je na tu temu mučilo. Ali takvi smo kakvi smo, i ta tema je i danas kod većine dio problema koji se podrazumijeva ali ne spominje.

I kako u svakom žitu ima kukolja, tako i svaka ekipa ima onog jednog, posebnog, koji bi gol i pred Papu istrčao i koji je cijepljen od bilo kakve nelagode. I baš taj i takav doći će u neku pizzeriju gdje su mu se okupili kolege nakon utrke i bez ‘bok’ ili ‘dobar dan’ ispaliti:

• E kako samo usro na 15. kilometru. Brate mili, ekološka katastrofa. Mislim da mi je i u finishu malo pobjeglo u gaće.
• Stari, jedemo…
• Aha, sori… može i meni jedna miješana… samo da skočim do wc-a da se operem, sve mi cur…
• IGORE!
• Okej, okej… idem…

Siniša Mareković