Magazin Trčanje
TekstoviPa ja sam se pokrenula!

Pa ja sam se pokrenula!

Dok pokušavam u glavi osmisliti ovaj tekst, opet se sjetim da do prije godinu dana nisam bila sposobna pretrčati 10 minuta u komadu. I nasmijem se, sretna i ponosna, jer sam se u tih godinu dana pokrenula, počela redovno trčati i istrčala svoj prvi polumaraton. No krenimo od početka.

Puno puta sam pokušala sama krenuti trčati. Krenem, trčim, pretrčim 500 metara, a imam osjećaj da sam pretrčala 5 kilometara. Naravno, drugi dan dobijem upalu mišića i odustanem od svega. Ali jednog dana ugledam oglas, AK NoGA organizira školu trčanja. Super! Prijavim se odmah, jer to je bilo upravo ono što mi je trebalo, redovan trening pod stručnim vodstvom. I tako smo krenuli, skupilo se nas 10-tak, trening tri puta tjedno, ekipa za poželjeti. Svima nam je bilo teško, ali sve smo to izgurali bez previse cendranja uz pomoć naših sjajnih trenera koji su nas uvijek bodrili i tjerali naprijed, od kojih moram istaknuti Josipa Fabijanića, koji je bio posebno brižan prema nama.

Nakon otprilike dva mjeseca svi smo istrčali svojih 5 kilometara. Za sve nas to je bio veliki uspjeh, jer kad smo krenuli s treniranjem, kad smo se mučili doći do zraka nakon 5 minuta trčanja, nitko od nas nije vjerovao da je moguće pretrčati 5 kilometara u komadu. Čak smo dobili i diplome za svoj uspjeh!

Škola je završila, svatko je nastavio trenirati sam, netko više, netko manje, ali nekako smo i dalje ostali svi u kontaktu.

Stvari treba posložiti

Ja sam tada malo posustala, ali kad sam vidjela ekipu kako trče utrke i kako se dobro zabavljaju, bilo mi je žao što nisam s njima. Tako sam i ja odlučila krenuti na svoju prvu utrku. To je bila utrka u Lipiku, trčalo se 3,300 metara. Bilo me je jako strah jer nisam znala što me čeka i mislila sam da je to nešto strasno. Ali bilo je super. Samo sam krenula, istrčala i sva sretna uletjela u cilj. Svi koji trče dobro znaju taj osjećaj kad prođeš kroz cilj, sreća, ponos, zadovoljstvo. Rezultat nije toliko bitan kad znaš da si pobijedio sebe i da si uspio. To je svakako jedan od razloga zbog kojih trčim, to zadovoljstvo koje osjećam kad mislim da više ne mogu, ali se ohrabrim, samo nastavim dalje i pobijedim sama sebe, svoje tijelo i um.

I tako su se zaredale utrke na koje baš volim otići, jer na svakoj je atmosfera super pozitivna, upoznaš nove ljude, vidiš neka nova mjesta.

Tada je došao najveći ispit za nas školarce, utrka u našem gradu, Novskarun, osam kilometara. Ajoooj, pa kako ćemo to? Sramota je ne trčati u svom gradu, pogotovo ne nakon javne prozivke koju nam je „priuštio“ Fabijanić! Inače volim izazove i ovaj sam si postavila kao jedan u nizu. Krenuli smo sa zajedničkim treninzima i dobro se pripremili. Bar sam tako mislila. Na toj utrci sam shvatila da je jako važno kako stvari posložiš u glavi i kako se pripremiš.

Utrka je išla dobro dok je Kaca bila sa mnom. U jednom trenu se ona odvojila, ostala sam sama i nekako se predala. Bilo mi je vruće i više mi se nije dalo. Puno sam hodala i stajala i na kraju bila razočarana jer sam znala da sam mogla bolje. Ali u toj nevolji ipak je postojalo nešto dobro za mene.  I dan danas jako dobro pamtim kako sam se tada osjećala i upravo zato sam svaku iduću trku istrčala bez problema. Tako sam istrčala i svoj prvi polumaraton na Zagrebačkom maraton, to je moj najveći ponos, moja najveća pobjeda.

Tenke na noge…

Od svih utrka na kojima sam dosad sudjelovala svakako bih izdvojila 3. Grawe noćni maraton. To je bila moja prva noćna utrka i odmah mi se činilo kao nešto sto ne smijem propustiti. Dan je bio savršen, vrijeme super, ekipa predobra. Čim smo došli na Bundek osjetila sam tu vibru zadovoljstva i sreće. Hrpa ljudi, svi se smiju i dobro zabavljaju. Tad sam trčala najmanju duzinu, nekih 4 kilometra. Startali smo prvi i brzo završili tako da smo mogli ispratiti i ostatak ekipe koji je trčao veće duljine. Dok smo ih čekali da prođu ciljem dobro smo se zabavili uz bend koji je svirao, razvukli smo dekicu, donijeli pivu i uživali. To se ne događa na svakoj utrci i zato mi je ta utrka bila posebna.

PREPORUKA  Trkački EuroJackpot u Fužinama

I zato ljudi pokrenite se! Počnite trčati, vaše tijelo će vam biti zahvalno, a vi ćete se super zabaviti. Krenite ili sami ili u ekipi, trčite cestom ili po šumi, s muzikom ili bez, mogućnosti su neograničene. Samo tenke na noge i krenite!

Mirjana Ciboci

Tko je pokrenuo Mirjanu?

‘Uporna, motivirana, odlučna i naizgled krhka, ali neka vas to ne zavara. Mirjana je naš ponos. Naime, prošle godine smo osnovali atletski klub sa željom da se natječemo u HUCIPT-u, organiziramo utrke no, i da druge ljude pokrećemo da se bave ovim odličnim sportom (jer zašto bi to samo nama bilo super kad može biti svima, zar ne) kroz našu školu trčanja. I Mirjana se prijavila, uz opasku da ne može odmah trčati s nama jer mora u bolnicu. Postao sam sumnjičav i zabrinut hoće li to uopće moći (iako je naš program koncipiran na pola hodanja i pola trčanja i trebao bi biti prilično lagan). No, hrabrio sam ju, poticao kad sam god mogao (kao i ostali moji kolege iz kluba a i sami polaznici) i izgurala je program do kraja. Laganim tempom – no uspješno! Tu su onda uslijedili odlasci na utrke na kojima je ona pokazala što zbilja može’, kazao je Josip Fabijanić, čovjek koji je pokrenuo Mirjanu.

Ponos Hrvatske

Odlučna u nakani da pomogne teško bolesnima u liječenju, Mirjana je uz potporu obitelji i prijatelja darovala svoje matične stanice. U ljeto 2008. godine Zaklada Ana Rukavina diljem Hrvatske prikupljala je uzorke krvi potencijalnih darivatelja matičnih stanica. Prijavila se i Mirjana.

‘Vrijeme je prolazilo. Kad sam već zaboravila na uzorak, četiri godine poslije, stigao je poziv iz Zagreba. Moj uzorak odgovarao je pacijentu oboljelom od leukemije. Nisam tada znala tko je i odakle je, niti sam mogla to doznati. U prvi trenutak nije mi bilo lako, mama je dvojila, sestra mi je bila potpora, a ja nisam ni pomišljala na odustajanje. Svijest kako postoji negdje netko komu moje matične stanice znače život ili smrt, nije mi dopuštala kolebanje’, rekla je Mirjana za ponoshrvatske.hr.

Uslijedile su pretrage, a potom izdvajanje matičnih stanica. Mirjana priča kako je imala potporu obitelji, prijatelja i kolega.

‘Najviše me se dojmilo kada mi je na izdvajanju matičnih stanica, jedna od sestara pokazala vrećicu u koju su skupljane matične stanice i rekla ‘Ovo što vidite, to je život’. Sva sam se naježila i bila beskrajno ponosna na moju odluku’, prisjeća se Mirjana.

Njezine stanice spasile su život muškarcu u Češkoj. Identitet darivatelja i primatelja inače ostaje tajan. Međutim, Čeh je je preko liječnika zamolio da nepoznatom donatoru prenesu zahvale u njegovo i u ime njegove obitelji.

‘Zajedno sa ženom, troje djece i troje unučadi uživam u svakom novom  danu. Cijenim svaki dan koji imam. Bilo bi dobro da na svijetu ima više takvih ljudi kao što ste vi’, napisao je pacijent u poruci koju su Mirjani prenijeli liječnici.

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top