Magazin Trčanje

my name necklaceget name necklacename necklacepersonalized name necklacecustom name necklacecustom necklacepersonalized necklacesnecklace with namename plate necklacecustomized name necklace
TekstoviZajednička pobjeda u romantičnoj Veroni

Zajednička pobjeda u romantičnoj Veroni

Zamislite ovakvu situaciju: krenete u školu trčanja s isključivim ciljem da vas treneri dovedu do kondicije koja vam jamči samostalni trening od 5 ili 7 kilometara nekoliko puta tjedno, a pred kraj tog istog školovanja završite na nekom polumaratonu, daleko od trenera i ikog poznatog, samo s Garminom ili Polarom na ruci i čekate start svoje prve utrke ikad, utrke koju pod svaku cijenu želite završiti. Biste li se usudili izazvati sudbinu na takav način, biste li se odvažili na avanturu života?

Sumnjamo da ima puno onih koji bi s lakoćom donijeli takvu odluku, no Martina Zelić učinila je upravo to. Kao potpuni početnik u trčanju, očito super motivirana, s realno postavljenim ciljevima i potporom obitelji, ostvarila je pustolovinu koju brojni prijatelji, pa i kolege iz škole trčanja, slušaju sa zanimanjem. I pomalo joj zavide.

‘Moja trkačka priča počela je u trenutku kad sam shvatila da sam postala posve pasivna. Protekla godina mi je bila posebno teška i izazovna, upala sam u neku svoju kaotičnu fazu u kojoj se čovjek nekako izgubi, k tome stres na poslu je nešto što nam je svima u većoj ili manjoj mjeri uobičajen, i malo po malo postala sam nezadovoljna dijelom svog života. Prvo sam u kvartu, u zapadnom dijelu Zagreba, otišla u novootvorenu teretanu, no dobila sam dojam da tamošnji osobni treneri treniraju buduće Spartance, a ne rekreativce koji u teretani žele poboljšati kvalitetu svog života. S obzirom na to da sam u mladosti aktivno trenirala rukomet, sjetila sam se da sam uživala tijekom čestih trkačkih dionica na treninzima i tako sam na internetu pronašla jednu od škola trčanja u Zagrebu koja je prošle jeseni upisivala nove polaznike’, započela je Martina svoju trkačku priču.

Odjednom sam počela guštati…

Upis u školu je relativno jednostavna stvar – ispuni se prijavnica na webu, pročita e-mail s informacijama o početku treninga, uplati članarina i to je to. Put prema nizanju kilometara pod nogama može započeti.

‘Kod mene nije bilo baš tako. Na prvi trening sam stigla čvrsto uvjerena da nema tog trenera i kluba koji me može pripremiti za trčanje polumaratona. Jednostavno, ideja mi je bila redovito sudjelovati na treninzima u prvih mjesec ili dva i dostići kondiciju za trening od pet kilometara. Zato sam na prvi trening stigla u nekakvim starim tenisicama, trenirci i majici posve neuobičajenim za trčanje i prepustila se trenerima. U prva dva tjedna nisam propustila nijedan trening, a onda sam zbog posla morala jednom izostati. Bojala sam se da zbog toga neću moći dalje pratiti tijek treninga, pa sam odlučila jednu večer sa suprugom Svenom skočiti do Jaruna i odraditi taj propušteni trening’.

I onda je krenulo! Taj prvi samostalni noćni trening odjednom je motivirao Martinu, vrlo brzo pokupovala je svu potrebnu opremu za trčanje, a odluka da nastavi punim žarom s trkačkim treninzima u školi nameće se kao posve logična stvar.

‘Odjednom sam počela guštati u svakom pretrčanom kilometru, pogotovo u onom fantastičnom osjećaju nakon odrađenog treninga. Počela sam se osjećati živa, aktivna. Kad je vidio koliko sam motivirana suprug mi je samoinicijativno kupio sat za trčanje’.

Kilometraža se na treninzima iz dana u dan povećavala, Martina je u svoj trkački tjedan ubacila još jedan obavezni samostalni trening, i začas je bila kadra bez većih problema otrčati 10 kilometara bez odmora.

Duge dionice na -9

‘Tad sam prvi put shvatila da taj polumaraton i nije baš tako nedohvatljiv. Razmišljala sam kako je ta desetka zapravo pola polumaratona i ako sam u samo mjesec, dva stigla do 10, zašto u narednih nekoliko mjeseci ne bih stigla i do istrčanih 21. kilometra. U školi trčanja su krenule duge dionice, ali na minus 9 stupnjeva Celzijusa, po snijegu, ledu, kiši i meni ne da to nije smetalo, nego sam se radovala takvim uvjetima. Postajala sam ovisna o trčanju’.

Svaka škola trčanja već na početku svake nove generacije određuje koji polumaraton će biti svojevrsna matura (o istoj logici maraton bi bio diplomski rad), pa je tako bilo i u Martininom slučaju. No, spletom okolnosti njezina generacija morala je odustati od puta u Veronu i svoju maturu položiti na nekom drugom polumaratonu. Opet spletom okolnosti, Martini to nije bilo prihvatljivo.

‘Upravo u tom drugom, pričuvnom terminu ja nisam bila sigurna da ću zbog privatnih obaveza moći sudjelovati, pa sam u dogovoru sa suprugom odlučila da samostalno odem u Veronu i istrčim taj polumaraton. Počela sam se još bolje pripremati, dobivala sam super savjete od trenerice, i začas je stigao dan pred odlazak u Italiju’.

Da bi stvar bila i pomalo romantična, polumaraton u Veroni bio je na rasporedu 12. veljače, tek koji dan uoči Valentinova, pa je to bila dobra prilika da Martina i suprug Sven dožive grad Romea i Julije u njegovom ljubavno-romantičnom zanosu.

Problemi na 15. kilometru

‘Večer prije odlaska u Veronu bila sam uzbuđena, ali niti izbliza kao u onim trenucima kad sam čekala start utrke. Svi ti ljudi oko mene, više od šest tisuća trkača, a svi su mi izgledali kao super profesionalci, pomalo su me strašili. U jednom trenutku sam se zapitala što ja tu uopće radim. Suprug je bio uz mene, i on je odlučio trčati polumaraton premda je imao manje treninga u nogama od mene, ali mi to nije bila neka utjeha. Ipak, krenuli smo, slijedili tok ljudi, nastojali trčati svoj tempo i ne dopustiti da nas drugi trkači povuku u svoj ritam. Bila sam koncentrirana na sebe, provjeravala na satu držim li se zacrtane brzine, i posve sam zaboravila na nervozu. Jednostavno, krenula sam u utrku za koju sam znala da neće biti laka’.

Nije Martina pritom mislila samo na respekt od 21 kilometra koji je bio pred njom, nego i činjenicu da je u svojoj prvoj utrci trčala bez trenerice i bez grupe na koju je navikla tijekom treninga.

‘Mi smo jedni drugima uvijek bili potpora, a sad sam bila sama, sa suprugom koji ni sam nije bio siguran može li završiti polumaraton. Naravno da mi nije bilo svejedno, no kad smo krenuli nekako sam zaboravila na to, koncentrirala sam se na svoje trčanje i na ono što je preda mnom. Prolazili su kilometri, okrjepa za okrjepom i na 15. kilometru stigao je prvi problem. Suprug je trebao odmor, morao je stati, i taman kad sam i ja stala s njim kazao mi je da nastavim, da je to moja utrka i da će on polako nastaviti kad se odmori. Tako sam u posljednje kilometre krenula posve sama’.

Pred Martinom je bilo još šest kilometara, dugih i mentalno teških. Pazila je na pace i uporno se približavala cilju.

‘Dva kilometra prije cilja bila je mala drama. Imala sam dojam kao da trčim utrku ispočetka, nikako nisam dosezala taj dvadeseti i predzadnji kilometar, no kad sam konačnici zakoračila u njega, tad sam postala svjesna da je gotovo, da me više nitko i ništa ne može spriječiti da završim utrku. Vjerujem da sam tih posljednjih tisuću metara trčala s osmjehom na licu, zadovoljna što sam ostvarila svoj cilj. Ljudi uz stazu su bubnjali, bodrili svakog trkača i sva muka, svi problemi odjednom su postali prošlost’.

Trijumf volje i želje

Prolazak kroz cilj je bio rutina, a istrčani prvi polumaraton stvar prošlosti. No, briga nije minula. Čekala je supruga, brinući se je li sve u redu.

‘Jako sam se zabrinula, na pamet su mi padale najluđe ideje što mu se moglo dogoditi, no nekoliko minuta nakon mene i on je stigao do cilja. Nakon 15. kilometra odmorio se nekoliko minuta i nastavio prema Amfiteatru u kojem je bio cilj. Djelovao je jako umorno i iscrpljeno, no uspio je u nečemu što se samo rijetki usude napraviti’.

Sven je, naime, bio samouk trkač, nije krenuo u školu trčanja, nego je počeo trenirati prvo sa suprugom, a onda i sam izaći na stazu jednom, dvaput tjedno. U samo tri mjeseca ostvario je nešto što neki polaznici škole ne uspiju ni nakon pet, šest mjeseci treninga.

‘Premda sam jako ponosna što sam uspjela odraditi taj polumaraton, ipak sam najponosnija na svog supruga. Na neki način utjecala sam da i on krene s trčanjem, a on je pronašao motivaciju za treninge koji su na kraju rezultirali istrčanom utrkom na 21 kilometar. I znate što je najluđe? Nije bio zadovoljan vremenom i svojim trčanjem, zacrtao si je nove treninge i novi polumaraton. Verona je naša zajednička pobjeda, obiteljski trijumf volje i želje, nešto što sigurno nikad neću zaboraviti’.

Neven Miladin

Bez trenerice Danijele sve bi bilo puno teže

Martina je po završetku polumaratona u Veroni posebnu zahvalu na svom Facebook profilu uputila trenerici Danijeli Gjuras. Posve je jasno zašto…

‘Svi treneri u školi trčanja koju sam pohađala bili su super, no ja sam se jako vezala uz Danijelu. Uvijek, ali baš uvijek bila je uz mene i ostale ljude iz naše grupe, davala nam je podršku, pazila na nas, a dan prije odlaska u Veronu poslala mi je poruku ohrabrenja s jednom pjesmom koja nju jako motivira. Danijelini savjeti bili su mi jako vrijedni i iskreno – da nije nje bilo, sigurno bih odustala već na početku’.

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Ana Pukljak 091/7957444

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top