dissertation proposal introduction example of a literature review for a research paper homework without tears examples of narrative essays how to format a paper in apa middle school homework
Magazin Trčanje
TekstoviDa je lako, maratonac bi bio svatko

Da je lako, maratonac bi bio svatko

Još jedan pogled na kalendar, za svaki slučaj da nisam nešto propustila, iako znam da nisam. Opet razočarano piljim u taj kalendar, ali datumi se ne miču unazad i meni u svakom slučaju nedostaje još kojih mjesec dana priprema, a taj Zagrebački maraton je tako blizu… ma nema šanse, koga ja to zavaravam? Ili da ga ipak prijavim? Hm, možda bih ga nekako uspjela odvaliti u zadanom limitu od pet sati… ma nema šanse, daj se sjamo sjeti kako ti je bilo na Grawe noćnom maratonu! Grawe je trebao biti moja generalna proba prije maratona, a završio je kao debakl koji je u značajnoj mjeri narušio moje trkačko samopouzdanje. Da se razumijemo, istrčala sam ja tih ¾ maratona, točnije nešto manje od 32 km, ali za čak 25 minuta sporije u usporedbi s vremenom na treninzima.

Što se točno dogodilo ne znam ni danas, ali znam da mi je to bila najteža utrka u životu i da sam na 11. kilometru željela odustati i u onom mraku negdje na nasipu zagrliti prvo drvo i ispričati mu svoju tužnu priču (jadno drvo, ha ha ha). Drvo grlila nisam, utrku završila jesam, no daleko je to bilo od onog što sam objektivno mogla, ali to sam ja na utrkama i s time se jednostavno moram pomiriti. Ovo kratkotrajno prisjećanje na nedavnu utrku natjeralo me da se vratim u stvarnost i sumanuto i bez razmišljanja počela sam popunjavati prijavu za polumaraton jer ako mi je tih 32 km bilo problematično iako sam nekoliko puta išla preko 30, kako mogu istrčati 42 km bez ijedne dužine preko 35? Nema šanse, prijavila sam polumaraton, ali s time nikako nisam bila zadovoljna jer maraton je prava stvar, nešto što tako dugo sanjam.

Famozni subotnji trening

Ljeto je bilo dugo i toplo no unatoč tome bila sam redovita na treninzima i odradila sam nekoliko dužina preko 25 km, na kraju čak tri od 30 km, spajala sam dužine subotama i nedjeljama s ciljem da tijelo navikavam na takve maratonske napore i da u konačnici istrčim taj maraton. Zašto maraton?

Zato što je fascinantan! Zato što je cijeli! Zato što maraton trče prave face, ono Olimpijske igre, Veronika i cure… dobro Veronika i cure trče puno više od maratona, one trče ultru! Zato što je izazov i zato što je meni totalno fascinantna činjenica, ma da činjenica, čak i pomisao da bi moje tijelo nakon samo godinu dana trčanja moglo izvesti tako nešto. I još nešto jako važno: zato što je to pomalo suludo nakon samo godinu dana trčanja ili kao što bi neki rekli – prerano… a ja sam buntovne prirode i nikad ne mirujem, a posebno me motiviraju izazovi u kojima mi nitko ne daje neke prevelike šanse.

Ništa od toga, imaju pravo, prerano je i nisam spremna i ne stignem i trčim half i to je to. Ako bude sve OK maraton odrađujem na proljeće nakon zimske baze i tješim se da tek dolaze moji najdraži kilometarski treninzi. Znači, sad odrađujemo preostale treninge do kraja ove faze priprema i to je to…

E, ali onda se dogodio taj famozni subotnji trening od 35 km. Nisam imala u planu taj trening odraditi u cijelosti jer ionako ne trčim maraton pa mi nema smisla toliko se iscrpljivati jer valja čuvati snagu za utrke. Ne baš raspoložena tu subotu odlučujem trčati u sporijoj grupi što se na kraju pokazalo kao pun pogodak jer bio je to trening za pamćenje, trening koji je sve promijenio! Kilometri su prolazili, ja sam se osjećala fantastično i nije dugo trebalo da opet počnem razmišljati o maratonu. A da ipak možda probam? Mislim da se sve u životu događa s razlogom pa sam tu subotu i ja valjda s razlogom trčala s Katjom koja je očito osjetila tu moju skrivenu maratonsku želju i naravno, kako se to u narodu kaže – teško je žabu u vodu natjerati.

Zahvaljujući Katjinom poticaju, impulzivno i bez razmišljanja mijenjam polumaratonsku prijavu za onu maratonsku jer… danas je bio zakon dan, istrčala sam svih 35 i danas bi mogla ziher svih 42, ja to mogu! Silno uzbuđena i sretna totalno sam sigurna u tu svoju odluku… do idućeg dana kojeg su obilježile izjave tipa: ajme meni, što mi je ovo trebalo, ma nema šanse, pa ja nisam normalna…

Dani su prolazili kao od šale, a ja sam s velikim nestrpljenjem i strahopoštovanjem u isto vrijeme dočekala i svoj prvi maraton u životu.

Trema na startu

Prva stanica: podizanje startnih brojeva. Za razliku od većine koji su plavi, moj startni broj je crveni jer ja trčim maraton! Na rubu suza u rukama držim startni broj druge boje prisjećajući se trenutaka u kojima sam sa strahopoštovanjem gledala u te ljude, vanzemaljce koji trče maraton pokušavajući otkriti što to oni imaju, a ja nemam… koliko su oni mršaviji od mene, kakve noge imaju, što oni jedu, kakve tenisice nose… Samo nekoliko trenutaka kasnije imam osjećaj da ostatak ekipe pilji u taj moj crveni broj promatrajući me upitno jer ja ne izgledam kao atleta i netko tko trči maraton i na meni se vidi da sam totalni outsider i što je meni sve ovo trebalo. Naravno da nitko nije obraćao pažnju na mene, ljudi su samo došli po svoje brojeve, ali zbog straha i osjećaja da nisam dorasla tom zadatku u mojoj se glavi rađaju sumanute misli no unatoč tome ja sam sretna sa svojim maratonskim crvenim brojem.

Druga stanica: start maratona. Ovo stanje teško je opisati. U isto vrijeme bila sam neopisivo sretna što sam na startu maratona, ogromno uzbuđenje i pozitivna vibra koju šire svi trkači, a s druge strane neopisiv strah hoću li uspjeti. Sjećam se da sam se u nekom trenutku tih nekoliko minuta prije samog starta u potpunosti povukla u sebe i gotovo instinktivno počela promatrati sve te ljude oko sebe i svi oni su mi se činili spremnijima, bržima i boljima od mene, njihova odjeća mi se činila profesionalna u usporedbi s mojom, njihovi razgovori, izgled tijela, ma sve… ajme kakve noge ovaj ima (ha ha, mislim, ne da su mi zgodne, nego ono, to su prave trkačke noge i one same lete i te spike), drugim riječima uhvatila me neopisiva trema i na rubu suza dočekala sam konačno i taj start!

Još 10 kilometara do kraja

Ogromna gužva na početku, a ja gužve nikako ne volim, ali hajde. Prvi dva kilometra naskakivala sam oko ljudi sa strahom da kojim slučajem ne izgubim Katju i grupu. Naime, Katja pejsa na 4 sata i 30 min i ja ću pokušati što duže pratiti Katju. Nije realno da s Katjom završim utrku, ali što duže budem mogla pratiti taj tempo, to bolje.

Trče se dva polumaratonska kruga. Ja nemam cilj završiti maraton u nekom vremenu, moj jedini i osnovni cilj je završiti utrku, odnosno istrčati maraton. S obzirom na to da trčim samo godinu dana i s obzirom na to da mi je ovo prvi maraton u životu jedina želja mi je proći kroz cilj, staviti maratonsku medalju oko vrata i postati maratonka. Eh, da je lako, maratonac bi bio svatko!

Prvi polumaratonski krug odradila sam bez problema. Ne mogu reći da se nisam nimalo umorila, ali dobro sam se osjećala, tempo cca 6:20, vrijeme brzo prolazi i taman kad sam počela totalno uživati i vjerovati da ja to mogu i da ću istrčati tih 42 km javljaju se prvi problemi. Moj podivljali IBS koji mi i tjednima prije toga stvara probleme, bolovi u abdomenu i grčevi… trudim se držati tempo, ali bolovi su sve jači i shvatim da trebam malo usporiti ako želim završiti utrku.

Otprilike na 24 km usporavam i zaostajem za grupom što je bio početak mog mentalnog sloma i crne rupe. Razočarana što tako rano zaostajem za Katjom i grupom odmah poželim odustati jer kakvog to sad smisla ima? Pa neću valjda hodati do kraja? To nije poanta maratona! Osjećam da gubim maratonsku utrku i ono puno važnije, bitku sa samom sobom, osjećam da me ta moja crna rupa naprosto guta. Ali, tvrdoglava kakva inače jesam odlučujem kako god znam i umijem doći do tog 30. kilometra za početak i onda vidjeti što i kako dalje. Da mi je bilo lakše nije, zapravo bilo bi je sve teže. Pokušavam shvatiti što mi se dogodilo. Nemam sat s HR monitorom, ali osjećam da mi je puls OK, dakle nije problem u tome, malo trčim, malo hodam… kad hodam – hodam, ali kad trčim – trčim brže od 6:20, znači mogu! Počnem trčati pa shvatim da ipak ne mogu!

U toj lavovskoj borbi sa samom sobom primičem se oznaci na kojoj piše 32. Još 10 km do kraja, tako malo, a u isto vrijeme tako puno. Ispred sebe vidim gomilu trkača koji trče i iako su puno brži od mene na njihovim licima vidim da je i njima teško jer svatko trči na rubu svojih granica izdržljivosti. U drugom trenutku pogledam iza sebe i vidim dosta ljudi koji su iza mene i kojima je isto tako teško, ako ne još i teže. Na maratonskoj utrci svima je teško, teško je i profićima i outsiderima poput mene, svakome je teško na njegovoj granici i normalno da je teško jer i mora biti teško. Uostalom, da je lako, maratonac bi bio svatko zar ne?

Navijanje, konfeti i pozitivna vibra

Ti zadnji kilometri bili su mi lakši nego neki raniji. Bilo je teško, neopisivo teško i da sam znala što me sve čeka na tom maratonskom putovanju nisam sigurna bih li se ukrcala na taj bus… Ali, počela sam guštati, uživati u svakom prijeđenom koraku svjesna činjenice da sam svakim korakom sve bližu cilju. I ono najvažnije, prestala sam biti opterećena, prestala sam gledati na Garmin i prestala sam pokušavati pronaći odgovore na pitanja što se dogodilo i zašto sam tako rano ‘pukla’, u čemu je problem kad osjećam da je disanje pod kontrolom, jednostavno sam prihvatila činjenicu da je danas očito takav dan i da možda nema nekog objašnjenja osim objektivnih bolova koji me jesu usporili, ali ono najvažnije: nisu me zaustavili.

Zadnji kilometri, približavanje cilju i dolazak u centar Zagreba gdje je najviše navijača. Mislim da sam zadnjih 5 km doslovno proplakala. Posebno dirljiv bio je trenutak kada sam prolazila pokraj navijača AK Sljeme koji su se utaborili na Ilici kod Uspinjače. Glasno navijanje, konfeti, sva ta pozitivna vibra i nasmijana lica ljudi s kojima inače trčiš, a nekima se iskreno i diviš zbog njihovih trkačkih postignuća i rezultata… osjećaj je bio neopisiv i pamtit ću ga do kraja života.

Osim navijača slučajni prolaznici, ljudi koji te ne poznaju, a bodre te, i meni nešto predivno, a što nisam doživjela niti na jednom polumaratonu, maratonci koji jedni drugima kimaju glavama u znak podrške, pružaju si ruke, međusobno se bodre i prilaze jedan drugome kao da se znaju sto godina, a zapravo su potpuni stranci. Ima nešto u tom maratonu, stvarno je drugačiji i poseban, opako težak, ali poseban, baš onakav kakav sam i mislila da će biti.

U cilju sa Svenom i Danijelom

Konačno i tih zadnjih 400 metara prije cilja, opet prolazim pokraj navijačkog punkta AK Sljeme. Tamo me čeka moja bolja muška polovica i Danijela, moja prva trenerica. Prolazeći pokraj njih jedva suzdržavam suze jer sad mi je od suza već pomalo i neugodno. Tada se događa nešto neopisivo. Trčim prema cilju do kojeg me dijeli nekih 300 metara, a u stopu me prate i sa mnom u cilj utrčavaju moj Sven i Danijela. Neke trenutke pamtimo do kraja života, a ovo je jedan od tih trenutaka. Tada zaboraviš na sve, na sve krize, na borbu sa samim sobom, na to koliko je bilo teško jer iako je bilo teško uspjela sam! Ljudi, ja sam MARATONKA!

Vrijeme na kraju: 4 sata, 54 minute i 31 sekunda. Da je moglo bolje, moglo je, da je trebalo biti bolje, trebalo je. Unatoč tom skromnom rezultatu ja sam neopisivo sretna i ponosna jer sam u godinu dana uspjela nešto što mi se činilo nemoguće. Tada je za mene istrčati i 5 km u komadu bilo nemoguće, a danas sam istrčala svoj prvi maraton.

Iako je moj rezultat skroman i nikada neće biti wow na trkačkoj sceni, ovo je jedna od mojih najvećih osobnih pobjeda i nešto što ću sigurno pamtiti do kraja života. Trčanje je postalo bitan dio mog života i donijelo je veliku promjenu u moj život.

Mjesta za napredak ima jako puno. Veselim se svakom novom treningu i jedva čekam neki novi maraton. Ima nešto uistinu posebno u tom maratonu. Bit će tu dobrih i loših dana, lomova na utrkama i dobrih rezultata… jer da je lako maratonac bi bio svatko! Nema loših treninga ni loše odrađenih utrka jer i lošiji trening ili utrka bolji su od neodrađenog treninga, jedan korak bliže koji nas vodi ka osobnim pobjedama i probijanju vlastitih granica.

Vidimo se na nekom od idućih maratona.

Martina Zelić

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.mar[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top