Trčanje je najljepša stvar na svijetu, ali ako ćemo popričati o unutarnjim borbama koje svaki trkač ima u nekom periodu svog života, onda je red da to sagledamo na pravi način. Krize su konstantne kao što je konstantan napredak ako marljivo i redovito treniraš
Sjedimo moj prijatelj i ja na ugodnoj popodnevnoj vikend kavici. On vidno depresivan, a ja znatiželjan.
– Kume, što je?
– Ma ništa, prvo krenuo u teretanu, pa odustao, pa na spinning, pa odustao… Sad sam par mjeseci igrao squash i dosadilo mi. Nikako da se skrasim.
– A da, kužim te.
– Kako me ti možeš kužiti? Ti trčiš već godinama, redovito odlaziš na treninge super volje. Tebi je to zabava, ne kužiš ti mene!
Tada je nastupio trenutak kada sam u maniri dobro obučenog specijalca u sekundi snimio što mi je pri ruci a da je dovoljno tvrdo da mu zafitiljim posred čela. Soljenka mi se činila okej.
Zabava? To sve govori o tome kako drugi ljudi doživljavaju nešto čime se baviš i samo zato što poput njih ne jamraš o tome svaki drugi dan, oni to percipiraju kao nešto što ti je najveća špica na svijetu, odmah pored odlaska u saunu ili izležavanja u Žabljaku s pogledom na Durmitor.
Naravno da je trčanje najljepša stvar na svijetu, ali ako ćemo popričati o unutarnjim borbama koje svaki trkač ima u nekom periodu svog života, onda je red da to sagledamo na pravi način. Krize su konstantne kao što je konstantan napredak ako marljivo i redovito treniraš. Nema te osobe koja nekada ne poželi baciti tenisice kroz prozor, dryfit majicu prenamijeniti u krpu za brisanje poda, a od tajica napraviti trakice za vezanje vreća za smeće. Samo što mi trkači to muški progutamo i plačemo iznutra. Grimasa je to koju netko krivo protumači kao izraz veselja.
Sjećam se tako jedne prilike kada sam sjedio doma, buljio u TV, dobre volje kao hrvatski političar kada mu u 6 ujutro zakuca USKOK na vrata i kontam… e, ne idem danas na trening. Jebeš i trčanje i povlačenje po nasipu i ovo ružno vrijeme. Ne idem. I u cijelom tom procesu jamranja što ja radim? Polako se spremam za trening. Evo, ako lažem ne volim Tita, ja sam doslovno ODLAZIO na trening i u glavi još provodio odluku da danas ne idem nikuda. To se nastavilo i u autu… pa čak i kada sam krenuo iz svlačionica prema nasipu. Danas ne trčim! To je moja odluka. Nema šanse da to promijenim. To sam si još jednom ponovio na petom kilometru. I jednom na desetom. Trening je, naravno, prošao super i na kraju sam bio sretan što sam ga odgulio. Uvijek je tako.
Sve u svemu, dragi moj kume s početka priče, i mi trkači imamo svoje uspone i padove i ima dana kada bih radije pričao s Jehovinim svjedokom nego trčao. I upravo to su to najbolji dani za trening – em što si napravio nešto dobro za sebe, em si budali u svojoj glavi dokazao da ne mora uvijek biti po njegovom.
A da postoje osobe koje trčanju obožavaju do te mjere da se vesele svakom treningu i svaki odrađuju sa smiješkom od uha do uha, siguran sam da postoje.
Točnije – postoji.
Zove se Veronika.
Siniša Mareković
