Prije srčanog udara Bojan je četiri godine trenirao trčanje. Iskušao je sve varijante treninga u Sljemenu, uključujući i vježbe u dvorani. Danas, nakon što ga je pogodio najteži oblik infarkta kaže da se više ne želi, niti se može vratiti u staru formu i da mu je cilj izvući najbolje iz života sa srcem kojemu nedostaje četvrtina funkcionalnosti

Znamo da zastrašujuće zvuči, no nakon srčanog udara nije preporučljivo samo mirovati, već kada vaš liječnik da zeleno svijetlo, trebali biste uskočiti u trenirku i baviti se nekom fizičkom aktivnošću kako biste ojačali srce i tijelo.

No krenimo redom! Srčani udar ili infarkt miokarda je poremećaj u kojem dolazi do oštećenja srčanog mišića radi njegove nedovoljne opskrbljenosti kisikom. Uzrokuje ga ugrušak ili spazam (grč) jedne od arterija koje srce pune krvlju. Jednostavno rečeno, infarkt nastane kada je blokiran dovod kisika u srce, radi toga dolazi do oštećenja stanica ili njihovog odumiranja u tom području. Ta tkiva zauvijek gube svoju funkciju, tj. sposobnost kontrakcije.

Statistike kažu da infarkt pogađa približno dvoje od 1.000 ljudi godišnje. Najčešći je uzrok iznenadne smrti odraslih osoba, a najviše pogađa osobe koje su starije od 65 godina ili ako vam je upisan u genetski kod. U tom slučaju može vas pokositi bez obzira koliko imali godina. Muškarci su podložniji infarktu od žena. Ako imate visok ili nizak tlak, dijabetes, povišen kolesterol, pretili ste itd., budite na oprezu jer, stara uzrečica kaže, zlo nikad ne spava.

Bježanje glavom bez obzira

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Najbolja prevencija srčanom udaru jest zdrav život, što podrazumijeva primjerenu prehranu prilagođenu vašim godinama i fizičkom stanju te bavljenje nekim sportom. Upravo takav stil života spasio je Bojana Mušćeta od sigurne smrti nakon što ga je pokosio srčani udar. Ovaj pedesetpetogodišnjak radi kao urednik digitalnih sadržaja u Hrvatskom Telekomu, gdje je i koordinator za trkačke aktivnosti. Osim toga, pisac je, glazbenik, glazbeni kritičar, publicist, poslovni čovjek… Dobitnik je mnogih Porina i priznanja za svoj rad. Uvriježeno je mišljenje da umjetničke duše i kreativci većinom nemaju veze sa sportom. No, on je živi dokaz da je to zaista samo stereotip.

Bojan je rekreativno i povremeno počeo trčati s 40 godina po zagrebačkom savskom nasipu, uglavnom kad bi trebao skresati višak kilograma i to mu je bio jedini motiv. Desetljeće kasnije, pošto su ga pritisnule privatne i poslovne obaveze, trebao je neku razbibrigu i rekreaciju. Kolegica s posla uspjela ga je nagovoriti da krene na uvodni sat u školu trčanja.

‘Pun skepse, uputio sam se u tu trkačku sektu spreman da moj jedini angažman bude bježanje glavom bez obzira. No, kad sam vidio tu ekipu koja širi pozitivne vibracije bez ograničenja u kojoj nitko nikoga ne prisiljava ni na što, odlučio sam napraviti prve korake. Još kad su mi objasnili da me je u školu Atletskog kluba Sljeme primila najizdržljivija Hrvatica Veronika Jurišić koja trči 24 sata s osmijehom na licu, dvojbi više nije bilo. Rekao sam sebi: ima tu nešto što valja iskušati’.

Prije srčanog udara Bojan je četiri godine trenirao trčanje. Iskušao je sve varijante treninga u Sljemenu, uključujući i vježbe u dvorani. Na kraju treninga redovito je radio istezanje, a svako jutro dvadesetak minuta set različitih vježbi za razne dijelove tijela, ovisno koliko su mu druge obaveze ostavljale vremena za to. Na redovite treninge motivirala ga je briga za zdravlje.

‘Jednostavno, činjenica da nisam svakoga dana sve mlađi, nego obratno značila je i da moram više investirati u zdravlje. Osim reguliranja prehrane, to je značilo i da se jednostavno moram baviti nekom fizičkom aktivnošću. Svakih tri-četiri godine išao bih u teretanu nekoliko mjeseci, ali to mi ni izdaleka nije pružilo toliko zadovoljstva kao trčanje’.

Amedeo i Liliana u Rimu

Za trčanje se odlučio iz niza razloga, od toga da cijelu godinu može trenirati na svježem zraku, zatim što oprema nije skupa, pa do toga što Zagreb ima idealnu konfiguraciju za treninge. Ponijela ga je, kaže, i atmosfera u AK Sljemenu gdje su svi prijatelji i gdje je ekipa ljudi koju je odmah zavolio i s kojima se druži i izvan kluba. Najposebnija i najbolja utrka u kojoj je sudjelovao jest prvi i jedini maraton koji je otrčao prošle godine u travnju u Rimu za kojeg se intenzivno pripremao i psihički i fizički.

‘Sasvim neopterećen rezultatom, uživao sam u svakome koraku. Negdje na 33. kilometru, kad su noge već otežale, stigao me je jedan zaostali pacer. Amedeo je vidio hrvatsku zastavicu na dresu AK Sljemena koji sam nosio i počeo mi objašnjavati kako je njegova majka Zadranka. Nastavili smo zajedno i stigli pacersku skupinu sa žutim balonima, a ja sam upoznao i Lilianu kojoj je to bio 111. maraton. Amadeo ih je dosad imao 32, što je uredno istetovirao na ruci’, rekao je Bojan.

Ove godine trebao je ići na Pariški maraton. Na žalost, zdravstvene okolnosti, odnosno srčani udar koji ga je stresao krajem srpnja prošle godine spriječio ga je u tom naumu. Tog kobnog dana odradio je trening u trajanju od oko dva i pol sata u Maksimiru.

‘Nije bilo apsolutno nikakve naznake da bi mi se tako što moglo dogoditi. Nakon infarkta, u bolnici sam preživio i zastoj srca. Kasnije su uslijedile još neke komplikacije, pa sam neko vrijeme morao striktno mirovati, što mi je teško palo. U trkačkom smislu, jedino što sam mogao napraviti jest da se dovučem na Velesajam gdje se održavala utrka Magenta 1 B2B RUN koje sam bio ambasador, dam izjavu za prigodan video i vratim se kući. Mentalno, ja sam i dalje bio u ritmu treninga, čak sam namjeravao barem prehodati tu utrku. Umjesto toga, u krevetu sam dobivao notifikacije i fotografije s utrke’, ispričao je Bojan.

Oprezno s povratkom

Četiri mjeseca nakon srčanog udara ponovo je počeo trenirati i to statične vježbe na parteru za trbuh i leđa. Kasnije je išao i na rehabilitaciju.

‘Ondje sam naučio i set vježbi za srce. Sve je to danas dio moje svakidašnje jutarnje rutine. Četiri mjeseca kasnije, iskušao sam srce i lagano potrčao. Bio sam u svibnju ove godine u Rijeci, na utrci HT B2Run. Minuta trčanja, deset minuta hodanja. Stigao sam zadnji. Ali sam stigao, bez zavaravanja sebe i drugih samo da postignem bolji rezultat’.

Jedinica na prsima

S trkačko-hodačkim treninzima htio je započeti u lipnju, no vrućina mu je jako smetala, pa je tek nedavno krenuo s treninzima po načelu 8+2: osam minuta hodanja, dvije minute trčanja.

‘Zasad mi odgovora takav ritam, a sigurno je kako ću ga pojačavati dok ne budem kontinuirano mogao trčati. Pritom mi više vrijeme i razdaljina nije kriterij. Sad mi je kriterij puls. Kad se digne iznad 130, smanjujem intenzitet. Srećom, koristim Garmin Fenix 5X Plus, pa imam sve pod nadzorom’.

Bojan kaže da ga je nakon srčanog udara bilo strah te da je bio jako oprezan s povratkom u tenisice. Nakon devet mjeseci izgubio je onaj trkački drive. Tada mu je bilo važno samo da može normalno funkcionirati, da je u stanju voziti automobil, stvarati, izdržati nekoliko sati bez da ga uhvati umor te da se može vratiti na posao.

‘Mene je pogodio najteži oblik infarkta, tzv. Widowmaker koji, kako sam pročitao, na životu ostavlja samo 20 posto ljudi. Kako su mi rekli, vjerojatno je jedan od razloga što sam preživio i to što mi je srce naviklo na iznimno velike napore za vrijeme treninga za maraton i istrčavanje maratona’, pojasnio je.

Bojanu nije cilj ‘biti stari ja’. Kaže da se više ne želi, niti se može vratiti u staru formu. Cilj mu je izvući najbolje iz života sa srcem kojemu nedostaje četvrtina funkcionalnosti.

‘Kad je posrijedi trčanje, uživam i dalje u njegovim prednostima, oznojim se i nakon kombinacije hodanja i trčanja nakon sat vremena, pa se sjajno osjećam. Sigurno je da ću ići na neke utrke, sigurno je da ću trenirati na mjestima gdje dosad nisam, sigurno je da trkačko poglavlje u mom životu nije završeno. Da, želim izvući najviše iz onoga što mi zdravstvene okolnosti omogućuju i mislim da mi zasad dobro ide. Uostalom, čast je biti i dalje ambasador HT B2Runa i nositi jedinicu na prsima, bez obzira na rezultat. Jer, čim završim utrku, ja sam pobjednik’, rekao je Bojan.

Svima koji imaju zdravstvenih problema savjetuje da nipošto ne odustaju od treniranja.

‘Sasvim suprotno, morate se baviti fizičkom aktivnošću. Dakako, treba je smjestiti u određene okvire, ali ne smije se od nje odustati. I, dakako, svaki korak mora biti definiran u koordinaciji s liječnicima’.

Anteja Vidić