Magazin Trčanje
TekstoviVeni, vidi, vici na 42,2 kilometra

Veni, vidi, vici na 42,2 kilometra

Osobne priče o istrčanom maratonu sasvim su sigurno lišene onih primalnih krikova i nevine strasti koja obuzima dojučerašnje hodače koji su za pola godine postali polumaratonci. U tom trenutku maturalni ispit je položen, dio polaznika škole prihvaća svu radost trčanja i uzbuđenje natjecanja, kreirajući nove motive za nastavak, od rezultata do pretrčanih duljina, a dio jednostavno odustane.

Kad je posrijedi maraton, onda je put do njega popločan posve oprečnim očekivanjima i opaskama.

S jedne strane osjećate respekt i čuđenje ljudi iz neposredne netrkačke okoline koji u vama prepoznaju kombinaciju novovjekog Filipida, uzaludnog luzera koji će se već negdje strovaliti na stazi i, dakako, Foresta Gumpa koji trči sve dulje i bespotrebnije.

Na drugoj, pak strani, stoje prekaljeni trkači puni motivirajućih poruka. Na primjer, sutrkačica iz Atletskog kluba Sljeme na treninzima zna poručiti kako danas maraton može pretrčati svaka šuša, kako se danas svatko počinje baviti ultrom, kako je triatlon disciplina za osmoškolce i kako je vjerojatno barem ostvarivanje sedam Ironmana u sedam dana vrijedno neke pažnje. Nakon što sam s ekipom iz kluba koja je istrčala prvi maraton u Rimu sletio na zagrebački aerodrom, naletjeli smo na nju koja je prolepršala Schneider Electric pariškim maratonom. Kad smo joj se pohvalili, naravno, upitala nas je: Koliko vam je trebalo da istrčite, 105 sati?

Ispod rimskog Koloseja

Istina leži negdje između, točnije u onom trenutku kad shvatite da nakon istrčanog polumaratona nećete odustati od trčanja ni zbog ozljeda ni zbog lošeg vremena ni zbog prenapornih treninga ni zbog ‘civilnih’ obaveza ni zbog mentalnih zidova i očitog odumiranja društvenog života izvan trkačkih zidina.

I tako sam se u nedjelju, 8. travnja u sedam ujutro zatekao ispod rimskog Koloseja, u prevelikoj majici dugih rukava koju ću kasnije odbaciti, zajedno s još nekolicinom klupskih wannabe-maratonki i par iskusnih s nekoliko maratona u nogama.

Ispred mene prvi put u životu 42,2 kilometra koje treba svladati, a iza mene bootcamperska zimska baza s uključenim pripremno istrčanim Splitskim polumaratonom. U meni hektolitri vode s elektrolitima, kilogrami tjestenine i raznolika kombinacija uputa i savjeta od predsjednika AK Sljemena Dragana Jankovića preko svih prijatelja i sutrkača koji su otrčali barem jedan maraton do literature Jeffa Gallowaya (tehnika) i Scotta Jureka (prehrana). Opremljen sam i jedva saniranim (a možda i ne) istegnućem mišića u listu desne noge i supergranulomom u ustima privremeno ukroćenim antibioticima.

Rimsko je jutro ugodno, atmosfera poticajna, organizacija sjajna, a probavno-urinarni trakt pravovremeno oslobođen viškova. No, već u 8.30, uoči starta i viškovi se odjeće odbacuju, temperatura raste, očito je kako će svega dva tjedna nakon što je snijeg zabijelio Rim na suncu biti i više od 30 stupnjeva Celzija. Dakle, hidratizirati se valja ne samo na okrepama, nego cijelim putem.

Također, neprestano treba obnavljati i energetske zalihe u organizmu, pa sam za vrijeme odrađivanja zimske baze imao razdoblje testiranja, od želea do gela. Na koncu sam odabrao kombinaciju datulje u torbici-banane na okrepi što se pokazalo u mom slučaju prilično efikasno.

Spektakularni zadnji kilometri

Kao što su mi rekli iskusni maratonci, na prvome maratonu, kao i na prvome polumaratonu ne ide se na rezultat, jer će bilo koje vrijeme ionako biti Personal Best. Još je jedan dobar savjet koji sam prihvatio bio da na okrepama usporim, prohodam, na miru prezalogajim i da će mi tih minutu-dvije u slow modu na svakoj okrepi sasvim sigurno razviti dobar vjetar u leđa.

PREPORUKA  Više od 8.000 trkača na ovogodišnjem MAGENTA 1 B2B Runu

Srećom, te nedjelje u Rimu nije bilo orkanskog juga i pljuska koji su se spustili na grad dan kasnije pa je start uz limenu glazbu uistinu bio poticajan. Na svakom kilometru instalirana je neka glazbena formacija, od solo-saksofonista uz pratnju ritam-mašine do bubnjarskog orkestra i selekcije DJ-eva s jedinstvenim prigodnim imenom: DJ Marathon. Uz mokre spužve na svakih pet kilometara i fantastične gradske vizure, trčanje maratona u Rimu, unatoč svim predefiniranim nevoljama, bilo je u mom slučaju daleko od križnih puteva koje su iskusniji trkači prošli ne bi li obavili inicijaciju.

Osobit ushit bio je na prilazu crkvi Svetog Petra, kad se more trkača slijevalo prema skupu vjernika pred kojima je papa Franjo držao misu. Tako je, zapravo, moj prvi maraton prolazio kroz dvije države – Italiju i Vatikan.

Negdje na 33. kilometru, kad su noge već otežale, stigao me je jedan zaostali pacer. Amedeo je vidio hrvatsku zastavicu na dresu AK Sljeme koji sam nosio i počeo mi objašnjavati kako je njegova majka Zadranka. Nastavili smo zajedno i stigli pacersku skupinu sa žutim balonima, a ja sam upoznao i Lilianu kojoj je to bio 111. maraton (Amadeo ih je dosad imao 32, što je uredno istetovirao na ruci).

Posljednjih sedam kilometara u Rimu je uistinu spektakularno, prolazi se kraj velikih dijela povijesnih znamenitosti, a ja sam imao sjajne vodiče koji su mi objašnjavali važnost svakoga od njih.

Start u New Yorku, cilj u Rimu

Posljednja okrepa bila je otprilike kilometar prije cilja, a paceri su izračunali da su malo ubrzali, pa tada nisam hodao minutu ili dvije, nego pet-šest minuta. Na koncu, utrčao sam u cilj opušteno, relaksirano i pobjednički.

Isti osjećaj krasio je svu ekipu iz AK Sljeme koja je trčala. Dakako, bilo je problema, ali gotovo svima nama je izvrsno odrađena zimska baza, želja i usredotočenost prema završetku maratona i vrlo školski pristup osigurao prvu finišersku maratonsku medalju.

Sjetio sam se u jednom trenutku svih onih treninga po kišurini, snijegu, bljuzgi, na temperaturama ispod nule, s različitom razinom forme i spremnosti i u toj medalji vidio rezultat svega toga, zapravo, cjelokupni rezultat moje nevelike trkačke karijere.

Put prema visoko uzdignutim rukama u Rimu započeo je prije godinu u pol u New Yorku, u Central Parku. Tada sam napravio prvi, jednostavan, lagani trening nakon šest mjeseci pauze uzrokovane problemima sa stopalom. Zahvaljujući dr. Pavlu Vlaheku našao sam rješenje za nastavak treninga i ponovo startao upravo u New Yorku. Fotografija s tog treninga uz reportažu kako se organizirano može trčati u Central Parku osvanula je i na naslovnici magazina koga držite u rukama. Na njoj trčeći prilazim mozaiku posvećenom Johnu Lennonu koji je ubijen nedaleko tog mjesta. Na njemu je samo riječ jedne od njegovih najpoznatijih skladbi – Imagine.

Stao sam na mozaik i zamislio da otrčim maraton.

Bojan Mušćet

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top