Trčanjem sam se počeo baviti krajem svibnja prošle godine. Iskreno, da mi je netko mjesec dana prije toga rekao da ću ikada trčati bez nekog razloga i cilja rekao bih mu da je lud, ali eto život piše čudne priče pa je i moja takva. Smrt drage osobe u obitelji, prekid dugogodišnje veze, nestimulativno okruženje na radnom mjestu, upis još jedne razine studija i obaveze koje studij uz rad donosi bili su nešto s čime sam se sve teže nosio i doslovno sam pucao po šavovima i fizički i psihički.

Hodajući tako jedno jutro na posao pune glave izgubljene prošlosti i neizvjesne budućnosti, nakon tko zna koje neprospavane noći i vrteći 1500. scenarij zašto je nešto ovako a ne onako, zašto su ljudi ovakvi a ne onakvi, što bi bilo kad bi bilo… i konačno došavši na posao 15-tak minuta prije početka radnog vremena, bez ikakve volje za bilo čime i iz puke dosade da nekako ubijem tih 15 minuta, otvorio sam na računalu nasumce stranice Jutarnjeg lista, pa Večernjeg i nezainteresirano buljio u vijesti koje su mi nekad nešto značile, a sad su samo prazna slova s nekakvim temama koje nemaju nikakve veze s mojim brigama u mom mikrosvijetu i onda jednostavno iskoči reklama na kojoj uočavam slova: GoOut! I jednostavno, kad ne znaš gdje bi i što bi neka takva poruka je možda odgovor na sve. GoOut je možda bio moj odgovor na sva pitanja na koja tada nisam znao odgovor.

Svaki trening – pobjeda

Kliknuo sam na reklamu i shvatio da se radi o školi trčanja. Trčanje? Kako se toga nisam ranije sjetio? U trenu sam se sjetio da sam cijelo djetinjstvo do svoje 20. godine proveo na školskom igralištu uz nogometnu ili košarkašku loptu. Sjetio se trčanja i šetnji sa psima koji su me pratili u mom odrastanju i avanturama po prirodi. Trčanje? Zašto ne? Što mogu izgubiti? Možda koju kilu? I možda se konačno umorim da se mogu naspavati barem šest sati u komadu bez buđenja u znoju i traženja odgovora na pitanja koja će uvijek ostati neodgovorena. GoOut! I bez ikakvih dodatnih premišljanja već sam nazvao broj za prijavu na program trčanja: Ima Maksimir? Super! Pa to mi je 10 minuta od stana i 5 minuta od posla! Tri puta tjedno? Hm, mislio sam ipak nešto 2 puta tjedno, ipak sam zapravo opet, nakon 20 godina neaktivnosti, početnik! Kažete da možda je malo napredna grupa, ali da ih budem stigao? Mogu već sutra na trening? Ispred restorana se okupljaju? OK dođem.

I tako je krenulo. Došao sam u Maksimir i tamo me dočekala ekipa većinom ženskog sastava. O, pa što je mislio onaj gospodin s telefona da je to malo napredna grupa? Baš mi ne izgledaju tako žestoko! OK, ima neka mala, vidi se da je sva istrenirana i da je na njoj sve zategnuto i na mjestu ali ostali mi baš ne izgledaju kao neki žestoki trkači (ta mala istrenirana će malo po malo postati sve važnija u mom životu nekih X treninga kasnije).

Krenuo je prvi trening i ispustio sam dušu već na zagrijavanju. Ajme, kako tek izgleda ostatak? Brzo sam doznao odgovor na to pitanje. Marinci, sklekovi, čučnjevi, sprint uzbrdo 10 puta, trčanje u komadu par kilometara… Sat vremena neprekidne fizičke aktivnosti. Nakon prvog tjedna spavao sam kao beba usprkos muskulfiberu kakvog u životu nisam imao. Tih prvih tjedana dan nakon treninga sam jedva hodao do posla, ali nisam propuštao niti jedan trening. Trening je bio mjesto gdje je završavao moj realan ružan svijet i počinjala moja borba za život! Svaki taj trening je bio moja pobjeda nad samim sobom, bio je dokaz da živim i da mogu preživjeti kako god bilo teško i koliko god bio nespreman.

Prvih mjesec dana jedva sam nekako uspijevao otrčati tih 2-3 kilometra kojima smo završavali treninge bez da padnem u nesvijest. Lijevao je znoj iz mene i na mjestima na kojima nisam znao da postoje znojne žlijezde. Ona ženska čeljad koju sam upoznao na prvom treningu su i dalje bile brže i izdržljivije od mene. Martina, Ivana i Janja ne samo da su mogle bez problema otrčati kraj treninga nego su još i ćaskale trčeći!? E to me ubilo u pojam! One trče i pričaju? Čovječe, pa ja saugam zrak k’o mlazni motor i borim se da mi prsa ne eksplodiraju a one trče i pričaju i smiju se.

Čovjeka veseli kad skine koji kilogram

Dahtao sam tako za njima i rekao sam sebi: Ako mogu one, možeš i ti, samo ne odustaj! I nisam. Činjenica da dok trčim moj mozak bude oslobođen svih ovozemaljskih problema bila je za mene kao droga. Nakon mjesec dana toliko sam trebao trčanje da sam počeo trčati sam po Maksimiru svaki dan. Postalo je to moja potreba jednako kao hrana i piće. Jednostavno morao sam trčati svaki dan. Zvuči klišejski, ali upoznaš Forrest Gumpa u sebi i počneš ti se sviđati taj tip koji eto trči jer kad je već otrčao do kraja ulice, što ne bi do kraja grada, do kraja okruga, do kraja države, do kraja kontinenta…

Tu se negdje zaraziš s tim trčanjem. Malo po malo svi oni odgovori na pitanja koja su te mučila postanu nebitni. Svi nerješivi problemi jednostavno se riješe. I da kile! Počeo sam trčati sa 104,5 kg. 4 i pol mjeseca kasnije vaga je ponosno pokazala 94 kg. Nisam počeo trčati zbog kila ali čovjeka veseli kad ih malo skine.

Prvu utrku pamtiš cijeli život

Malo pomalo postao sve brži i uskoro sam mogao držati korak s kolegicama koje trče i pričaju. Pa sam onda mogao i ja pričati s njima trčeći. Ubrzo sam završavao treninge sprintom na kraju. I mislio sam, što se tiče mojih potreba i želja za trčanjem, da je to – to. Onda sam skužio da cure idu na nekakve utrke… Pa ako mogu one što ne bi i ja. Ionako znam da nikad neću biti prvi, ali možda ipak neću biti baš zadnji.

Kažu da prvu utrku pamtiš cijeli život i to je stvarno tako. Moja prva je bila Grawe noćni maraton na Bundeku, utrka 1/4 maratona, cijelih 10.549 metara. Prijavio sam se mjesec i pol dana ranije. Otprilike tri mjeseca kako sam počeo trenirati trebalo je preživjeti 10 i pol kilometara.

Tih mjesec i pol od prijave do početka utrke bilo je kao vječnost. Svaki trening je bio korak bliže tome da uspijem istrčati tu duljinu. Tjedan dana do utrke uspio sam istrčati jedva nekako 8 kilometara u komadu i još uvijek sam imao skoro 100 kilograma. I onda je stigao taj trenutak istine.

Utrka, klopa, druženje

Dan utrke. Leptirići u trbuhu. Nervoza. Što ako odustanem? Što ako budem zadnji? Kojim tempom da idem? Koju majicu da obučem? Kako k vragu taj startni broj postaviti da stoji ravno? Isuse, koliko ljudi! Svi oni trče? Otrčao i ja! U navali adrenalina otrčao 1/4 maratona za 1:05:09 i završio na 188. mjestu od 253 muškarca. Yes! Nisam zadnji! Istrčao sam i preživio! Koji adrenalin!

Poslije utrke cijela ekipa s treninga opet na okupu, pivo, koncert, ples i veselje jer svi smo završili i svi imamo finišerske medalje oko vrata. I opet nova zaraza: – utrke! Aha, sad kužim zašto se ono što trčiš i vježbaš svaki dan zove trening – zato što postoje i utrke i ne moraš biti profesionalni trkač da bi na njima sudjelovao. Još bolje nitko te neće osuditi taman i da budeš zadnji. Utrke su jednostavno mjesto enormne količine pozitivne energije koju nose trkači u sebi i koju njeguju družeći se na utrkama. Postao sam dio toga i to je postalo dio mene.

Do kraja godine nastupio sam na 13 utrka, većinom ceneri te na jednom Trailu i jednom trekingu. PB 49:55 na zadnjem otrčanom ceneru bio je lijep i neplaniran poklon jer kad trčiš iz gušta nije ti rezultat ono što ganjaš. Ganjaš život, jer trčanje je život, borba u kojoj pobjeđuješ samog sebe i svaka ta mala pobjeda te čini boljim čovjekom! Ove godine već se kalendar popunjava i bit će svega i svakakvih dužina a možda se i konačno odvažim na neki polumaraton. Nije mi toliko bitno što se trči, jer trči se za gušt i s veseljem i naravno uz fenomenalnu ekipu cura s kojima treniram i trčim utrke. Više nismo u nekom klubu, imamo svoje treninge, super se zabavljamo na treninzima i utrkama i obavezno se nakon utrka nagradimo nekom klopom i druženjem.

Mala s početka priče

Imam najbolju ekipu koju sam mogao ikad poželjeti i kao šlag na kraju upoznao sam u toj ekipi i jednu vrlo dragu osobu. Da, onu malu istreniranu s početka priče – Martinu zvanu Tina! Zapazio sam ju već na početku, ali nisam niti ja, a ni ona, ikada mislio da ćemo ikada išta više od treninga i utrka. Za mene je jednostavno bilo važno osloboditi svoj mozak teških i tmurnih misli i sabrati ponovo nekako kockice u životu i vratiti si osmjeh na lice. Pa onda trčiš i trčiš i malo pomalo upoznaješ ljude oko sebe s kojima trčiš, ideš s tim ljudima na utrke i malo pomalo kako upoznaješ te ljude shvaćaš koliko ste zapravo blizu po mnogočemu. Malo po malo shvatiš da ti je ta mala istrenirana koja ti je nekako u početku upala u oči jako draga i da je to jedno vrlo nježno i skromno stvorenje koje je pravo malo čudo od žene.

I tako se pomalo zaljubiš u tu njenu jednostavnost, osvoji te svojim smiješkom, svojim blagim pogledom i vrati ti vjeru u ljude. Vrati te u život i sretan si kad shvatiš da vas veže neka nevidljiva sila i da se sve to dogodilo totalno spontano i neplanirano. I što ćeš bolje nego zajedno uživati u treningu i utrkama.

Nas dvoje kažemo da nam se dogodila Čudesna šuma – Maksimirska šuma nas je spojila. Oboje volimo prirodu, posebno šumu i jedna takva šuma nas je spojila. Kroz trčanje ja sam dobio natrag svoj mir i neplanirano više nego sam ikada tražio ili mogao poželjeti: dobio sam Tinu i njenu ljubav. Dobio sam osobu koju sam nekada davno sanjao i nisam mislio da je realno da ikada takvu osobu sretnem, ali eto trčeći sam ja svoju iz snova sreo i to u šumi usred grada. Ne samo da sam dobio osobu iz svojih dječačkih snova već i osobnu trenericu jer Tina obožava vježbati i super vodi treninge. Mazi me i pazi ali na treningu nema milosti. Vježbe koje si je ona zapisala na papirić se moraju odraditi pa makar ti duša ispala.

Život je čudo i tko zna što donosi sutra ali naše sutra dijelimo zajedno, a zajedno je sve lakše i trening i utrka i život!

Robert PavičićFemme fatale – Martina Jurin

Već 15 godina se bavim raznim sportovima, od aerobic i crossfita, do Tabata i tai boa, pa među ostalog i trčanjem koje mi se po svemu sudeći životno isplatilo. Kad sam krenula na treninge u Maksimir bila sam godinama sama i na taj svoj “mir” sam navikla. Najviše me opuštao sport bilo kojeg oblika i nisam išla s nikakvom namjerom da bi nekog upoznala ili se zaljubila. Zapravo sam se posve navikla na taj svoj život.

Kad je Robi došao u Maksimir ja sam već bila u GoOut školi godinu i pol, mi polaznici smo već postali super ekipa i svako novi nam je bio dobra tema za razgovor i proučavanje. Nas tri koje smo stalno bile ispred njega smo shvatile da je on zapravo ljut jer smo bolje od njega i imale smo osjećaj da je neki čudak jer se stalno ljutio kako stalno treba gledati naše guze, a i svaki finiš treninga se skoro polomio u želji da nas prestigne Sad je taj čudak kraj mene! U tom smislu sam ga primijetila, ali nisam ni sanjala da bi to moglo prijeći ni u simpatiju, a kamoli pravu ljubav.

Kako je do toga došlo ni sama ne znam… Spontano od utrke do utrke više smo se družili, i curkama i meni postao je simpatičan. Zapravo su nas upravo odlasci na utrke spojili. Malo su i cure pomogle sa svojim nagovorom da mu dam šansu jer s vremenom su i one vidjele da se čovjek samo trudio da dođe u formu. I tako je krenuo naš zajednički trkaći život.

Na utrkama potičemo jedno drugog kad je najteže, pa u većini utrka i zajedno uđemo u cilj. I za kraj, pred nama je Valentinovo, pa iako inače jesam romantična, moram priznati da mi je taj dan malo isforsiran, ali tko zna, možda se i sprema neko iznenađenje, pa mi se i početi sviđati.