Ako spadate u onu skupinu građana koji svake godine gleda maturante kako luduju gradom i odmahujete glavom uz škrgutanje zubima jer „vi niste bili takvi kao mladi“, onda ovaj tekst nije za vas jer bi vas mogao pretjerano uzrujati. Nema u njemu brašna i vuvuzela, ali ima pive i plesanja po ulicama.
I kakve veze to ima s utrkama, pitaš se ti slučajni čitaoče? Kakve to veze ima sa skidanjem pebeova, finiširanjem i povećanjem pejsa na petom kilometru poradi sustizanja protivnika iz kluba AK Sveti Ivan Zelina koji te pere već treću trku za redom. Kakve veze ima to s trčanjem općenito, misliš ti i odmahuješ glavom.
Zapravo nema. Ali zapravo ima puno.
Trkači se vole zabavljati (a u tu skupinu svrstavam dio nas koji trčimo zbog zdravlja, zabave i ekipe, ne onih par posto koji meditiraju prije starta i onda danima plaću jer nisu skinuli 3 sekunde na osobnom rekordu), ali na jedan poseban način – prvo trka, pa onda zabava. Ali najčešće te dvije stvari idu ruku pod ruku na većini trkačkih evenata. Kako to obično biva kada izađete van s frendovima, nekada kada najviše želite dobar provod, dobijete prosječan izlazak i glavobolju od lošeg vina. A nekad kad izađete „samo na kratku kavu“ zatarabite do jutra i kontate kako vam je to bio jedan od boljih izlazaka u životu.
Tako je i s trkama – neke završe, ljudi se pokupe doma… na nekima ostane ekipa malo se proveseliti… a neke su MedvedRUN.
Priča o ovoj čudnoj utrci životinjskog naziva počela je prije godinu i pol i zamišljena je kao spoj uživanja u pivi i trčanju. Očekivalo se tu gomila ljudi, no najava kataklizmički lošeg vremena donijelo je svega 300 duša na start utrke. Kiša je padala, mi organizatori smo kisnuli… ALI… genijalni bend u ciljnom prostoru neumorno je svirao. Došao je i kraj utrke, kada smo svi promočeni stajali pod ceradama i kontali kako bi ovo bilo sve ljepše da je malo sunca granulo… jer tko normalan ide plesati nasred Tkalčićeve po kiši?
Dragi čitaoče, u ovom trenutku, a nakon pročitanog uvoda, jasno ti je da smo te nenormalne budale bili mi, koji smo spustili svoje pive na stolove i uz taktove Beatlesa otvorili plesni podij ispred Tkalčićeve 49 i plesali dok je kiša bezrezervno lijala po našim glavicama. I što je više padala, mi smo se bolje zabavljali. Kada su počeli taktovi pjesme „Love is in the air“ performans je doživio vrhunac i svi koji su do sada oklijevali, bili su na kiši. Mokri do kože. Plesali. Usred Tkalče. U jednom trenutku pored nas se stvorila grupica japanskih turista i pitala mogu li se slikati s nama… naravno da su mogli.
I zamislite vi sad tu grupicu koja se vraća doma u Fukushimu ili gdjeveć i pokazuje slike svojoj rodbini i prijateljima – evo Katedrala… pa Kamenita vrata… pa Ilirski trg… a evo i nekih ljudi koji tamo plešu dok pada kiša… čudna neka zemlja ta Hrvatska.
A kad Japanac kaže da si čudan, onda je to kompliment i uputnica za psihijatra u isto vrijeme.
Da, trkači se volje zabavljati i ludovati, nismo mi uštogljena masa koja razmišlja samo o tenisicama i startninama. I kad ludujemo onda ludujemo tako da se to čuje do zemlje izlazećeg sunca. Koje, usput budi rečeno, nije izašlo do kraja fešte. I bolje da nije.
Jer po lijepom vremenu čagaju normalni ljudi, a po kiši nenormalni.
I ako još do sada niste skontali u koju grupu mi spadamo, svratite 18. lipnja u Tkalčićevu i provjerite… i ne zaboravite suhu robu za presvući se.
Siniša Mareković
