Jeste li upoznali osobu koja je tzv. antitalent za sport; ne prati sportska događanja čak ni kad zlatne medalje osvajaju Blanka ili Janica, kojoj ne pada na pamet baviti se ikakvom vrstom rekreacije, pet sklekova ili trbušnjaka doima joj se nedostižno poput čovjekovog osvajanja svemira, a tijekom osnovne i srednje škole predmet koji je najviše mrzila bio je tjelesni? Da, postoje takvi ljudi i zbog toga ih ne treba osuđivati, no postoje i ljudi koji su odavno ostvarili sve spomenute kriterije i na kraju postali – ludi za sportom, barem onim koji prepoznajemo pod pojmom rekreacija. Ova priča je upravo o jednoj takvoj osobi, mladoj ženi koja je unatoč svim očekivanjima, pomalo slučajno i uz poticaj mlađe sestre, krenula u avanturu zvanu trčanje i pronašla u njoj onu čaroliju koju svatko od nas traži.

“Nikad nisam bila sportski tip, trčanje mi se činilo kao gubitak vremena, čak me nisu zanimale ni priče prijatelja rekreativaca koji su se očito jako dobro zabavljali na treninzima. Sport i rekreacija za mene su bili toliko daleki da zaista nikad nisam ni pomislila da bih mogla uživati u, recimo, trčanju”, počela je svoju priču Daliborka Klarić, Zadranka koja je svoju trkačku sreću pronašla zahvaljujući sestri Ivani.

“Krajem 2014. godine sestra mi je rekla da me vodi u šoping u Veneciju ako izdržim samo tri mjeseca trkačkih treninga. U Zadru se u to vrijeme otvarala Škola trčanja i zapravo se pružila dobra prilika da lagani početak. Sestrin nagovor, Venecija i prilika da nešto promijenim u životu o čemu nikad nisam realno razmišljala, bili su dovoljni da prihvatim izazov i krenem. Tako zapravo počinje moja priča o trčanju”.

Najtežih 200 metara

Prvi trening imala je već početkom veljače 2015, ali kao i svaki početak, i taj je bio težak. Možda čak i teži od očekivanog.

“Najteže mi je bilo organizirati si vrijeme za treninge, činilo mi se da moje slobodno vrijeme jako ‘pati’ zbog toga i da mi trčanje oduzima previše vremena. Srećom, pronašla sam dovoljno motivacije i organizirala se, pomogli su i sestrini savjeti i taj dio sam nekako prevladala. Druga stvar koja je bila problematična odnosi se na ono što je zapravo svim početnicima najteže; kako istrčati onih prvih 200 metara na stazi i nastaviti dalje. Nedostatak kondicije i bolovi u mišićima nakon prvih treninga su najvjerojatniji uzroci većine odustajanja početnika, no ja sam ustrajala. Iskreno, i danas imam dojam da mi je tih početnih 200 pretrčanih metara veći uspjeh od istrčanog polumaratona”.

Tek mjesec, dva bilo je dovoljno da Daliborkina privremena trkačka priča postane obavezni dio njezinog života, ljubav koja je važnija od šopinga u Veneciji. Krenule su prve utrke, počela je razmišljati i o osobnim rekordima, a ulozi su se s vremenom samo povećavali.

“Prva utrka na kojoj sam nastupila bila je u Šepurinama. Trčala sam pet kilometara i jedva ju završila, no nakon prolaska ciljem bila sam jako ponosna na sebe, Istrčala sam pet kilometara nakon samo dva mjeseca treniranja, uspjela sam u nečemu o čemu nikad nisam ni razmišljala. Nakon te utrke nastavila sam s treninzima još odlučnije, do danas završila četiri polumaratona i 15-tak drugih kraćih natjecanja, uživajući u svakom pretrčanom koraku. Ako bih morala izdvojiti jednu utrku, onda bi to sigurno bio ovogodišnji Zadar Night Run, odlično organizirana utrka koja se trči noću po poluotoku. To je zaista čaroban, neopisivo dobar osjećaj. Srećom, svih tih mjeseci i godina nisam imala problema s ozljedama, tek sam jednom pauzirala mjesec dana zbog bolnog koljena”.

Duševni mir i srodne duše

Naravno, nikad nije požalila što se dala nagovoriti i krenula s trčanjem. Štoviše, tvrdi da joj je to jedna od najboljih odluka.

“Trčanje je postalo svakodnevni dio mog života, u njemu pronalazim svoj duševni mir, družim se sa srodnim dušama koji rekreaciju shvaćaju baš kao i ja. Ma neću pretjerati ako kažem da je trčanje postalo ljubav mog života. Postalo mi je toliko važno da sam i sama počela nagovarati prijatelje da se pokrenu, da počnu trčati i jako sam sretna kad se sretnemo na nekoj stazi tijekom treninga ili utrke”.

Zahvalu za svoja ostvarenja šalje na samo jednu adresu, ali nije zaboravila ni na trenersku ekipu iz Škole trčanja.

“Sestra me uvela u taj prelijepi svijet trčanja i utrka. Zahvalna sam joj na tome, na njezinoj upornosti i volji da me motivira. Vjerojatno bez nje danas ne bismo pričali o svemu ovome. Tu su i treneri koji su fantastični motivatori, izvlače iz nas polaznika maksimum, raduju se s nama i tješe nas kad nismo zadovoljni. Sve to mojoj trkačkoj priči daje dodatnu čar i motivira me da nastavim još bolje, ustrajnije i brže”.

Na kraju, ako ste se zapitali jesu li sestre Ivana i Daliborka ipak otišle u Veneciju, znajte da jesu, i to na legendarni maskenbal. Istina, Daliborka je više tražila opremu za trčanje po lokalnim trgovinama, nego uživala u raskošnim venecijanskim maskama, no to tako ide kad se totalno zaljubiš u trčanje…

Neven Miladin

Što o svemu misli sestra Ivana

“Daliborka nikad u životu nije trčala, imala je jedinicu iz tjelesnog u školi, no ja sam ju ipak nagovarala da krene s rekreacijom. Sjećam se, bježala je od mene na svaki spomen trčanja, a danas, kad smo zajedno, gotovo da ne šećemo, nego trčimo. Sve je počelo kad sam joj obećala šoping iz snova u Italiji ako izdrži tri mjeseca treninga i, eto, došlo je do toga da je veći ovisnik o trčanju od mene. Sudjeluje na utrkama, čak i trailovima, osvaja prva mjesta u svojoj kategoriji, vrlo brzo postala je bolja od mene. Vidi se da uživa u trčanju, da je postala ovisnica o redovitim treninzima. Iskreno, sad ja bježim od nje jer bi ona stalno išla po utrkama, ali to su vesele brige. Važno je da je shvatila kako trčanje može biti lijepo i ja uživam u njezinom zadovoljstvu i sreći s njom”.