Isto kao što neki ljudi odmahuju glavom na spomen običnog trčanja, drugim ljudima postane mučno pri pomisli na trčanje uzbrdo. Pa trčanje je samo po sebi dovoljno naporno, kud sad još po uzbrdici. Radije ću jedne nedjelje s ekipom lagano hodajući do Puntijarke. Dođe mi na isto. Naravno, svatko ima svoje razloge i ne mislim nikoga tjerati bičem da bez pauze trči na vrh Velebita i nazad, ali ovim tekstom želim ukazati na prednosti koje nosi trčanje uzbrdo te ohrabriti makar jednu osobu da se odvaži na svoje prvo brdo.
Inače, otkad znam za sebe zaljubljen sam u sve vrste brda i planina. Nije bitno radi li se o zimi, ljeti, snijegu ili kiši, tamo ćete me uvijek moći naći. Upravo su brda kumovala mom ponovnom ulasku u trkački svijet, no sada malo brzam. Vratimo priču par godina unazad i nalazimo mladog protagonista ove priče pred gadnim životnim problemom. Kako u što manje vremena potrošiti što više energije? Nisam bio previše oduševljen idejom trčanja 10 km na dosadnim, ravnim gradskim podlogama, a odlazak biciklom na Sljeme mi više nije bio izazov. Znao sam da rješenje leži negdje između te dvije opcije, a potraga za njim odvela me na zagrebačka brda koja me okružuju, Tuškanac i Pantovčak. Ideja je bila jednostavna, pronaći rutu od 6-7 km koja mi odgovara, završiti ju za 45 minuta pa nastaviti normalno dalje s danom. Tako je i krenulo. Prve relacije bile su Britanac – Cmrok ili Dubravkin put – Tuškanac. Iz današnje perspektive, bile su to skromne rute, ali hej, i to je početak.
Ide li mi sat dobro?
Kako je vrijeme prolazilo tako sam postajao hrabriji i počeo otkrivati svaki zabačeni kutak i šumski put te sam se osjećao kao da sam na Sljemenu, a ne u relativnoj blizini glavnog gradskog trga. Putevi su me vodili kroz Zelengaj, Kraljevec, Pantovčak (skoro sam završio u predsjedničkim dvorima), već spomenuti Dubravkin put i na beskrajne staze Tuškanca. Otišao bih do Gornjeg Grada ili do Gornjeg Prekrižja, nije bilo bitno dok je god ‘gornji’ bio u igri. U glavi sam slagao, često improvizirane, rute od 7, 10, 15 pa i više kilometara. Već sam se toliko navikao na određeni tempo i na vrijeme koje mi treba za moj brdski cener da, jednom kada sam nakon nekoliko mjeseci ovakvih treninga prijavio ‘običnu’ utrku na ravnom, nisam ni znao što me čeka. Desetka ispod 50 minuta? Ide li mi sat dobro? Jesam negdje slučajno skratio put? Ovo ne djeluje stvarno! Ali bilo je. Znao sam, ako svoju rutu trčim za 58 minuta, da ću na ravnome biti brži, ali nisam bio siguran točno za koliko. Osim prvotnog šoka postignutog vremena, iznenadila me količina energije koja mi je u cilju ostala i znao sam kako je još bolje vrijeme itekako moguće.
Što se točno dogodilo? Pozitivne posljedice brdskog treninga, eto što. Osim što je osjetno teže i napornije, trčanje po brdima aktivira mišiće na jedan drugačiji način u odnosu na trčanje po ravnome. Ta dodatna aktivacija jača sve glavne mišiće nogu. Kvadriceps radi jače nego ikada prije dok se vraški moraju truditi mišići stražnje lože, listovi, Ahilova tetiva i pregibači kukova. Često zaboravljamo koliko su bitni mišići trupa. Oni su zaslužni za pravilno držanje gornjeg dijela tijela i imaju skrivenu ulogu u svim trkačkim disciplinama. Drugačija podloga odražava se preko stopala i nogu na trup i cijelo tijelo što za posljedicu vuče bolju aktivaciju ključnih trbušnih i leđnih mišića.
Ekonomičnost trčanja
Povećani nagib znači kako je, osim savladavanja horizontalne distance, potreban i veći odraz za savladavanje vertikalnog uspona. Ta nova komponenta sa sobom vuče veću potrošnju kalorija i nešto drugačiju tehniku trčanja. Koraci su manji, a njihova je frekvencija veća. Puno ranije dolazi do umora listova, a kvadricepsi se počinju osjećati i prije završenog prvog kilometra. Zvuči odvratno, ali benefiti jednog brdskog treninga tjedno su višestruki. Osim što direktno utječe na snagu nogu, brdo poboljšava i ekonomičnost trčanja. Zbog ojačane muskulature pojedini se mišići aktiviraju samo onda kada su potrebni dok ostatak vremena odmaraju. To naravno dovodi i do porasta izdržljivosti te jednog novog osjećaja laganog trčanja.
Prije prvog trčanja brda zaboravite na vrijeme i na kilometražu koju ostvarujete na ravnome. Na brdu vrijede druga pravila, a tijelo će vam na njih tražiti prilagodbu. Krenite polagano, osjetite teren, uživajte u stalnim promjenama okruženja i novim pogledima iza svakog zavoja. Umjesto na vrijeme, trčite na subjektivan osjećaj napora. Ako vam je teško disati, a puls nekontrolirano raste, stanite i othodajte malo. Brda se ne osvajaju na isti način kao utrke na 400 metara.
Što se tiče ostalih malih promjena specifičnih za brdo dobro je napomenuti, iako prirodno, naginjanje u brdo ne dolazi iz kukova. Gornji dio tijela ostaje relativno ravan dok se blagi ‘napad’ na brdo ostvaruje iz gležnjeva. Za dodatnu pomoć pri borbi s brdom možemo se osloniti na aktivaciju ruku koje su bitne u svim vrstama trčanja. Snažni zamasi pod pravilnim kutem (zadržavati 90 stupnjeva između nadlaktice i podlaktice) pridonose boljem odrazu i lakšem savladavanju uspona te barem mrvicu miču opterećenje s naših nogu.
Idealan ljetni spas
Za kraj bih napomenuo položaj stopala koja grabe i gutaju uzbrdicu. Pri boljem i lakšem odrazu pomoći će plantarna fleksija ilitiga završno odgurivanje usmjeravanjem prstiju u brdo. To će razviti jak osjećaj trčanja na prednjem dijelu stopala što zna biti naporno za listove, ali je itekako bitno pri gibanju uzbrdo.
Prva uzbrdica neće biti lagana. Često zna djelovati gore nego onih nedostižnih 5 km kada ste tek krenuli trčati, ali isti osjećaj zadovoljstva i uspjeha čeka vas negdje tamo na vrhu. Između ostaloga, brda pružaju idealan spas u obliku hladovine za vrijeme aktualnih, ljetnih vrućina. Ako ste i dalje skeptični oko brdskih treninga, napravite eksperiment. Odradite tri brdska treninga malih distanci, tek toliko da tijelo osjeti kako se mora penjati. Nakon toga vratite se na svoju omiljenu rutu i obratite pozornost koliko se ona odjednom čini laganom, a noge poletnije. Opasna su ta brda i njihove tajne.
Maroje Ćuk