Spavanje u šatorima možda nije za svakoga. Istina je kako su priroda i okruženje impresivni, no nedostatak normalnog kreveta, prostora za presvlačenje i uobičajenog wc-a mnoge će udaljiti od te ideje. Kada se razgovaralo o organizaciji vikend izleta u Tolmin (gdje se održava Soča Outdoor Festival) ignorirao sam svaki prijedlog spavanja u apartmanu kada je upravo Tolmin savršeno mjesto za kampiranje.

Vrhunska priroda, hlada i više nego dovoljno, predivna Soča, grad koji je 10-tak minuta pješice…. ma sve se posložilo. Još jedan od razloga zašto sam zagovarao kampiranje je taj što sam godine proveo ovdje kampirajući u nešto drugačijem okruženju. Tolmin je poznat po brojnim glazbenim festivalima pa me znatiželja izjedala kako ovo mjestašce i kamp izgledaju kada nisu puni dugokosih divljaka nego sportskih manijaka. Ok, šatori su u autima, dobra volja je tu, noge su lagane, pali i krećemo.

Noge su se zagrijale…

Ah Tolmin, pravi mali skriveni dragulj među planinama. Cesta do ovog gradića jednako je impresivna kao i njegovo okruženje, odnosno dolina rijeke Soče, a Tolmin se smjestio na ušću brze i hladne Tolminke i nešto dublje, ali jednako hladne Soče (bitna informacija za utrku). Program outdoor festivala je bogat, osim trail i mountainbike utrka bilo je tu prezentacija ultramaratonaca i alpinista, kajak i sup ture, brojni štandovi sportske opreme i cijelo jedno društvo okupljeno oko zajedničke strasti. To smo osjetili čim smo se probudili subotu ujutro kada je prva grupa trkača (onih na 50 km) započinjala svoju avanturu. Startovi za sve kategorije bili su odvojeni i to u razmacima od pola sata tako da smo imali  dovoljno vremena razbuditi se, ubaciti nešto u kljun i zagrijani doći na start naše Petnaestice.

Tolmin pruža toliko zanimljiv krajolik da se utrka na 5 km ne isplati prijavljivati. Desetka (koja je skoro pa 12 km) je zanimljivija no 15 i 25 km vas vode kroz magična i povijesna mjesta dok su 35 i 50 km izazov i za one iskusne trkače. U mom slučaju za svoj prvi Soča Trail odabrao sam  razumnu Petnaesticu (25 km je, sreća ili nesreća, bila već popunjena). Start je bio pun opuštenih, veselih pa i razigranih lica koji se nisu došli takmičiti nego uživati u cijeloj avanturi i događaju što ova utrka itekako jest. Noge su krenule same od sebe grabeći prostorom gdje sam tumarao u svakakvim izdanjima prije i nakon koncerata no vrlo brzo krećemo se u novim, za mene neistraženim područjima.

Trail utrke obožavam jer se lagano izgubim u vremenu prateći krajolik koji se mijenja iz metra u metar. Prvih 5 km zaboravim gledati na sat, tempo me ne zanima već sami ugođaj, priroda i ljudi oko mene grabe moju pažnju. Svi su još uvijek u dobrom raspoloženju jer trčimo više-manje po ravnome , a Soča žubori pored nas. Tek su me prva okrepa i prvi izazov u obliku uspona vratili u stanje svjesnosti. Ok, noge su se zagrijale, uzbrdica je tu, to je tvoj teren divokozo, ‘ajmo gas, mislim u sebi dok laganim trkom prelazim ljude. Uzbrdice sam oduvijek volio jer predstavljaju izazov. Svaku uzbrdicu smatram kao borbu u kojoj mogu pobijediti samo ako ju što prije savladam (znam, čudna glava), a kao nagrada za pobjedu tu je najčešće pogled s vrha brda. Soča trail takvih pogleda ima dovoljno te na trenutak trčim sporijim korakom kako bih upio predivne scene ispred i oko mene.

Staze s Himalaje

Jedno od ugodnih iznenađenja rute je ulazak u Tolminska korita za koja se inače plaća ulaz no mi smo laganim trkom zaobišli rampu i ušli u najimpresivniji dio staze. Iz trka prelazimo u hod te zaboravljamo kako smo u utrci jer neke prizore vrijedi malo pomnije upiti. Korita zalaze još dublje nego što nas staza vodi no već i ovo iskustvo bilo je dovoljno upečatljivo. Ubrzo slijedi fizički najveći izazov u obliku uspona kojega se ni divokoze ne bi posramile. To, naravno, nije narušilo dobru atmosferu i raspoloženje među trkačima te smo mogli čuti zanimljive komentare i primjedbe čija je ideja bila staviti dio staze na Himalaje.

Dobra atmosfera nastavlja se dalje jureći i grabeći nizbrdicom. Broj ljudi oko mene nešto je rjeđi, ali barem na ovoj dionici niti u jednom trenutku niste potpuno sami. Ubrzo shvaćam kako pojma nemam u kojem smjeru je cilj, gdje bi staza trebala skrenuti i gdje se trebamo vratiti. Staza je naravno odlično označena no moj unutarnji osjećaj orijentacije ostao je u blokadi, glava je jednostavno uživala u svakome kilometru pa je prostorna orijentacija postala manje bitna. Shvaćam kako se bližim cilju u trenutku kada opet osjećam hladniji zrak i čujem žuborenje rijeke. Sunce je već visoko na nebu, vruće je i noge mi gore. Jedva se čekam okupati i ohladiti nakon… ili još bolje za vrijeme trke.

E upravo u tome leži čar ovoga traila i najboljeg finiša koje su moje noge do sada osjetile. Staza nas je odvela okolo i naokolo na drugu stranu i sada se između cilja i nas našla ona hladna i brza rijeka Tolminka. Dok jedni pažljivo ulaze u vodu i drže se za konop (u jednom trenutku u vodi smo do prsa), drugi manijaci poput mene ulaze u punom trku. To osvježenje, taj šok, adrenalin, olakšanje i zadnjih par metara prija cilja su iskustvo za sebe. Nagrada je to za vas i za sve pretrčane kilometre, ne samo na ovoj utrci, nego na svim treninzima koji su vas doveli do ovog pothvata.

U cilju se okupilo mnoštvo, ljudi koji su svoje utrke već završili ali i uvijek dobro raspoložena publika. Ovoga puta to navijanje i odličnu atmosferu imate vremena upiti jer prelazak rijeke traje nešto duže od klasičnog utrčavanja u cilj. Mokar izlazim na obalu, trčim zadnjih 20-tak metara i s osmijehom na licu preuzimam medalju, sok, pivu, bananu i bacam se na glavu nazad u rijeku. Zaslužio sam odmor i sada bodrim ostatak ekipe, a ova odlična atmosfera trajat će još cijeli dan. Soča trail je apsolutna preporuka za sve ljubitelje prirode, izazova, trail trčanja i aktivnog vikenda. Vidimo se u Tolminu, na stazi i u rijeci.

Maroje Ćuk
Foto: SOF