O da, jesmo. Dobrano smo se prepali i potresa i Covida-19. Zavukli se u svoje domove i napeto čekali svaku pressicu. Spavali sa upaljenim svjetlima, osluškivali svaki zvuk. No, došlo je lijepo vrijeme, Zemlja se umirila, broj zaraženih počeo padati, ljudi se počeli lagano opuštati. Potreba za suncem, zrakom, prirodom je sasvim normalna i naravno da su ljudi polako izmilili van. Posebice oni koji su navikli stalno boraviti u prirodi i koji se bave nekim sportovima. Srećom, većina ih se zaista drži svih preporuka i drži dovoljan razmak da se ne trebamo bojati jedni drugih. Tako smo i moj zakoniti i ja odlučili izaći u prirodu, ponovno krenuti sa trčanjem jer nam to beskrajno nedostaje, pritom pazeći da ugrožavamo ni sebe, ni druge.

Kako je zakoniti rođeni Kustošijanac, zna nekoliko prelijepih, šumskih staza koje vode prema planinarskim domovima Risnjak i Grafičar na Medvednici. Otprilike zna. Odlučili smo istražiti te staze, provjeriti ima li ljudi, pa shodno tome odlučiti gdje i kako ćemo se kretati. I tako smo uključili svoje Garmine, na mobitelu skinuli karte svih staza Medvednice i krenuli. Izabrali smo prvi dan izvida, dan nakon obilne kiše, kako bi izbjegli moguć susret s ostalim ‘istraživačima’.

Mahanje u trku

U 13 kilometara istraživanja šumskih staza nismo uspjeli naći Risnjak niti smo sreli jednog čovjeka. Drugi dan smo shvatili da se trebamo još uspeti samo 500 metara, da smo dan ranije samo malo omašili stazu i na Risnjaku smo. Taj dan, prilikom uspona sreli smo čak jednog čovjeka koji je već silazio i to kolegu sa Samoborske zimske lige. Pozdravili smo se u trku, mahanjem. Ispred planinarskog doma Risnjak bila su dva para, koja su sjedila na popriličnoj udaljenosti jedni od drugih. Nakon silaska, u nogama smo imali nešto više od 15 kilometara.

Nakon par dana, odlučili smo odmoriti na Risnjaku, pa produžiti dalje do Grafičara. Tamo je bilo nešto više ljudi, ali svi na više od 2 metra razmaka, veselih, zadovoljnih što postoji mjesto gdje se može uživati u šumi, suncu, tišini. Nakon što smo se počeli spuštati naišli smo na ekipu s oznakama civilne zaštite koji su nam mahnuli jer su vidjeli da nismo u grupi i da je sve pod kontrolom. U stvari nam je bilo drago da je i ovdje sve pod kontrolom i da ima netko tko brine o tome da je i ekipa po brdima disciplinirana. I tako smo mi dva tjedna, po skrivenim šumskim stazama hodočastili po Medvednici, uživali u suncu i mirisu, jurili preko korijenja drveća i neobičnim makadamima i veselili se svakom sljedećem usponu i silasku, a da nismo ugrozili baš nikoga.

Ekipa, odakle’n vi?

A onda je došao i dan kada smo se okuražili uspeti na sam vrh. Večer prije smo proučili staze, izračunali da ćemo otprilike proći 21,5 kilometar i veselili se našem prvom brdskom polumaratonu. Ujutro smo svaki u svoj ruksak ubacili vodu, pivu za popiti na vrhu, repelent za komarce, energetske čokoladice, rezervne majice i krenuli. Lagano smo trčakarali i penjali se već poznatim stazama do Risnjaka, tamo odmorili 3 minute, pa na Grafičar.

Napunili svoje bočice vodom ispred doma i krenuli prateći oznake prema vrhu. Kada smo već bili otprilike 500 metara od tornja došli smo do prelijepe livade gdje je dječji park i gdje se staza odvaja u dva smjera. Odlučili smo krenuti lijevo i naravno, pogriješili. Da smo krenuli desno izbili bi ravno na cestu koja vodi još 100 metara do tornja. No mi smo došli do stražnje strane Tomislavca, pa se stepenicama spustili do prednjeg dijela, gdje nas je dočekala policijska traka i smrknuti pogled policajca. Da smo ga gađali, vjerojatno ga ne bi pogodili. A tako smo bili blizu…

• Ekipa, odakle’n vi?
• Iz šume!
• Kako iz šume, kada ste sišli stepenicama iz Doma?
• Došli smo odozada?
• A šta ima iza?
• Pa šuma?
• A šta ste radili iza u šumi?
• Trčali. Pokušavamo doći do tornja.
• Ne možete gore, Bandić nešto dela.
• Znamo, mi trčimo za BM365 team! (stišćem fige lagalice iza leđa)
• Aha (diže obrvu nepovjeljivo). A jel’ znate što znači ova traka.
• Znamo!
• E ne bi rek’a! Ona znači da se iza nje ne smije.
• Ali mi smo prvo bili iza nje i sad smo tek izašli ispred nje.
• ??? Pametnjakovići neki, ha? Ajde briši dalje i nemoj da vas više vidim da mi se motate ovuda.

Dok smo odlazili čuli smo ga kako mumlja: ‘Hebem vas blesave, dobro da niste u Dom na kavu sjeli’.

I tako smo ipak popili pivu na vrhu, ispod tornja i u širokom luku zaobišli Tomislavov dom prilikom silaska. Savršeno dobre volje otprašili nazad do auta, sjeli na Kustošijansku branu, otvorili još jednu pivu koja se hladila u gepeku i ponosno poslali frendovima Garmin status sa napomenom – JESMO GA!

Jedina (hvala Bogu) posljedica ovog veselog izleta je jedan žulj na lijevom stopalu mojeg zakonitog. I da, sutra idemo opet. Desno, naravno!

Tihana Kunštek
Foto MUP