write my essayz high school dropout essay problem solving sites tnou spot assignment crane writing paper learning essay psychology
Magazin Trčanje
TekstoviPivo, raspelo i stepenice u nebo

Pivo, raspelo i stepenice u nebo

Lani negdje u ovo doba, pala je odluka da ću ove godine istrčati najdužu stazu drugog izdanja Rastoka Traila. Novu stazu, još svima nepoznatu. Istog trena kada sam vidjela svoje ime na popisu prijavljenih trkača, znala sam da je moja ludost našla još jedan brilijantan način da izađe iz mene. Odmah sam si rekla – gle Koki, bit ćeš sigurno zadnja, ali ti ćeš to othendlati. Trčat ćeš kroz predivne prirodne krajolike, uz prekrasne rijeke i slapiće, udisat ćeš najkvalitetniji zrak, pustit ćeš mozak na pašu i lagano trčkarati do cilja, malo gore, malo dole.

Ne mogu reći da sam se nešto pretjerano pripremala. Trčala sam kao i obično, bar jednom tjedno po Medvednici po kvartu. Do tada mi je najduža staza bila 45 kilometara lutanja trčkarajući po Žumberku, no to smo trčkarali cijeli dan. Ova trka je ipak imala svoj limit, 6 sati. Dva tjedna prije sam na godišnjem istrčala uzduž i poprijeko mali otok Žirje, no ne znam da li je to bilo dovoljno, s obzirom na to da Žirje nema velike vrhove, već je poznatije po teškim i neprohodnim terenima. Ali, što je tu je. Dan utrke je bio sve bliži i bilo mi je samo važno da uzmem ono što će mi eventualno trebati, da ne ostanem dehidrirana i da se ne ozlijedim. U backpack prsluk sam ubacila vlažne maramice, mali ručnik, magnezij, dvije energetske pločice, svoju pumpicu za astmu, repelent za kukce, Octenisept, jedan zavoj, dva flastera, Hidru i bočicu vode. Računala sam da ću ono što će mi nedostajati, nadoknaditi na okrjepama.

Zacrtan cilj i snaga uma

Na dan trke potrpali smo se u dva auta i krenuli. Rezervna garderoba, duple tenisice, sušeno voće, sendviči i pivo za poslije, sve je to bilo natrpano u gepeku auta. A u autu žamor i veselje. Čim smo došli osjetila sam taj predivan miris rijeka i šume. Frendica je već ranije pokupila startne pakete, pa smo sjeli na kavu, mahali iz kafića poznatoj ekipi, komentirali kako je divan dan i razgovarali o tome što nas čeka na stazama ovog izazovnog traila. Zakoniti i moje petogodišnje derište su odlučili otrčati 3 kilometra obiteljske staze, pa su se tako i prijavili. I tako je u ugodnom čavrljanju došlo vrijeme da krenemo na start. U 9 sati prva starta najduža dionica, ona od 32 kilometra.

Na startu nas se skupilo 50-tak najodvažnijih. Kratak govor simpatičnog organizatora Leopolda Špehara i BUM!, krećemo. Prva dva kilometra staze, meni poznata. Često stanemo i prošetamo Rastokama kad se vraćamo s mora. Ono što je dalje slijedilo, više ne mogu razlučiti što je bilo gdje, na kojem kilometru točno, no ovakve prirodne ljepote može imati samo naša Hrvatska. Trčala sam kroz predivne bjelogorične i crnogorične šume, uz rijeku Slunjčicu, njezin veličanstven izvor, rijeku Koranu, žamor slapova, cvrkut ptica. Prvih 15 kilometara sam stalno imala društvo drugih trkača. Neki su stigli mene, neke sam stigla ja, no nakon toga, većinom sam trčala sama. Osluškivala sam šum vode, zujanje kukaca, šuštanje lišća, šljapkanje blata, pjev ptica, trk plahih životinjica, svoje korake, disanje. Dva puta sam se gubila, pa vraćala, tri puta penjala uz sajle koje je postavio GSS jer su usponi vrlo zahtjevni, no ni jednom nisam izgubila volju da stignem do kraja. Štoviše, tjerala sam se naprijed i stalno razmišljala o tome koliko je puno toga u glavi. Koliko je bitan zacrtan cilj, volja i snaga uma.

Prvih 10 kilometara je bilo zahtjevno, ali trčljivo. Većinom uzbrdo, ali nije mi bilo preteško. Pomislih, ako je cijela staza ovakva, na konju sam. No tek što to pomislih ispred sebe preko rijeke ugledam stepenice, točnije cijelo brdo puno stepenica i stazu s oznakom lijevo. Odahnem sva presretna što su stepenice preko i desno, a staza ide lijevo, nabacim smiješak zadovoljstva kad nakon 200 metara shvatim da staza skreće desno na most, a most vodi na te stepenice koje sam istog trena masno opsovala i u psovci imenovala u Stairways to Heaven. Veseli smiješak se pretvori u kiselu grimasu, no što je to za mene, još par kilometara i doma sam – pomislih ironično. Tako je i bilo. Na mostu sam kresnula mineralnu vodu, krišku naranče i pola banane, zataknula cijelu bananu u prednji džep ruksaka i u stilu šerifa McClouda napustila taj divan izvor tekućine i voća. Krenula sam dalje, osjećajući sad već neki čudan umor, ali i dalje pozitivna i nabrijana.

Stršljen i njegova ekipa

Na 23. kilometru sam shvatila da već neko vrijeme ne vidim oznake na stazi, kao i da sam premašila broj kilometara koji sam ikada otrčala u komadu, bez predaha. Izašla sam na neku cestu gdje me postariji muškarac raširenih očiju u čudu odmjerio, vjerojatno misleći ili da me netko goni u namjeri da me ozlijedi ili sam migrantica koja će ga sada istući i prisiliti da mi da jesti, piti i topli krevet. Plaho me uputio da se vratim jer sam sigurno pogriješila. Vratila sam se 200-tinjak metara nazad, na žalost uzbrdo, našla zadnju oznaku i shvatila gdje sam omašila. I tu je krenuo meni najzahtjevniji dio utrke. Ispred mene bilo golemo brdo. Nije ni čudo da sam ga ranije ignorirala, vjerujući da tamo ljudska noga nikada nije kročila. Nigdje nikoga, samo oznake koje su se penjale toliko visoko, da ih odavde iz podnožja nisam mogla do vrha sve ni vidjeti.

Trebalo mi je 24 minute da pređem taj kilometar. Lovila sam se za tanja stabla, njihove grane, debla, panjeve. Mjestimice sam se penjala četveronoške. Zakucavala sam se stražnjicom iza stabala da se odmorim i ispušem, dva puta mazala repelentom da otjeram raznorazne bube oko sebe. Potukla sa stršljenom koji mi je rekao da požurim jer sad ide po ostatak ekipe kao pojačanje, porazgovarala sa stonogom o sparini i ostatku vremenske prognoze za taj dan, rasplakala se gusjenici koja me strpljivo saslušala, utješila i rekla da nemam još puno, da je vrh blizu.

I napokon, ugledala sam ravnu livadu i makadam na kraju livade. Jedva sam uspjela naviknuti noge na ravno, pogledala u daljinu i ugledala stol i limenke Žuje. K vrapcu, imam puno kilometara u nogama, pa i nadmorske visine. Vani je sigurno 30 stupnjeva. Ili sam mrtva i ono su stvarno bile stepenice u nebo ili samo haluciniram, pomislih. Požurim prema mjestu halucinacije, kad ono stvarno ŽUJA! Dreknem ekipi na okrijepi – Bog vas blagoslovio djeco! – popijem 3 čaše pive, oni me sa zvonkim smiješkom, mašući otprate i što ugledam nakon 100 metara… raspelo. Dakle, ni danas nisam sigurna jesam li halucinirala, jesam li stvarno lokala pivu na jednoj okrjepnoj stanici ili samo u bunilu ugledala Božji znak koji mi je govorio da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme i da sam uskoro na svojem cilju.

Tko kuha narednih dana?

Kako god, tu me opet malo „krenulo“. Livada, zvizdan, pa livada, pa zvizdan, zvizdan, zvizdan, nigdje tome kraja, pa opet sajla po kojoj su mi zgodni GSS-ovci pomagali da se popnem, pa brdo, pa neka voda, pa kratka ledina, pa opet neko brdo, pa stepenice, pa kratka ledina. Pogledala sam na sat, na 32. kilometru sam i sve mi se već čini kao da sam već tri puta ovuda prošla. Izvadim mobitel, nazovem zakonitog i obavještavam ga da sam sigurna da sam se izgubila i da sam krenula ponovno ispočetka u krug. No kroz njegov mobitel čula sam muziku, koju sam sasvim potiho čula i kad sam odmaknula mobitel od znojne glave. Hm, izgleda da ipak idem prema cilju. Otrčala sam još otprilike kilometar i u daljini vidjela ponton, ljude, veliki napuhani balon Hidre na cilju. Začula sam muziku, žamor, nanjušila miris kuhanog graha. Osjetila sam taj dodir civilizacije, taj milozvučni ritam ljudskog smijeha i graje i napokon se ponovno počela osjećati živom. Kao ja, a ne kao divlja životinja u borbi za opstanak.

Protrčala sam pored restorana, ljudi mi plješću, viču bravo. Skočila sam na ponton, prešla Koranu i preda mnom je bilo još samo 100 metara do cilja. Vidjela sam svog malog kenju kako mi veselo trči u susret, frendica je sa strane vrištala „jesi ga, jesi ga!“, zakoniti me gledao ne vjerujući da sam uspjela i šacajući koliko će mi trebati da se repariram, koliko dana će me dizati iz kreveta i koliko dana on kuha. Zgrabila sam maloga za ruku i zajedno smo nasmiješeni uletjeli u cilj. Slijedile su četiri mahnito popijene čaše vode, pa odmor na klupi i tek sam onda shvatila što sam upravo istrčala. Skoro 34 kilometra s 4 stajanja u trajanju od minute na okrjepama. Bože, luđakinje – pomislih.

Moji dečki su osvojili treće mjesto na obiteljskoj stazi i jako sam ponosna na njih. Ja nisam došla zadnja. Došla sam predzadnja, ali i treća u kategoriji 50+. No bilo je i onih koju su odustali. Ja nisam. Pretvrdoglava sam za odustajanje.

Što da vam kažem. Vjerovala sam da to mogu, jesam. Nisam znala da će biti toliko naporno. Bilo je užasno naporno. Posebice na strmim usponima i na dijelovima gdje je bilo blata. Najteža trka koju sam ikada istrčala! Nisam imala upalu mišića, nakon tri dana sam već trčkarala po Nasipu. Najljepša trka koju sam ikada istrčala. Nema riječi kojom bi opisala prirodu. Nema riječi kojima bi nahvalila organizaciju. Naravno da idem opet. Niste valjda sumnjali!

Tihana Kunštek
Foto Dinko Bažulić, Dinko Samardžić

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top