Od običnog dana u planinama, nešto više od pola godine kasnije završila sam kao ultramaratonka s registriranom prvom utrkom Wicklow Way Raw Ultra na 50 milja. U treptaju oka sam bila uvučena u kandže ultramaratonskog svijeta i registrirana na Irish Mountain Running Association stranici s brojem 2399

Bilo je subotnje travanjsko jutro. Sunčano, bez oblačka i vjetra. I moj prvi odlazak na trčanje u planine nedaleko od Dublina u okolici Gledanalougha. Iako sam već bila upoznata s trail trčanjem, nikada me nije posebno privlačilo. Više sam bila tip za trčanje u parku, na cesti ili livadama kad bih ljeta provodila u malom selu gdje sam odrasla. Ali s obzirom na to da se ukazala prilika, rekoh zašto ne. Ako ništa drugo, bar ću uživati u prirodi koja je u Irskoj zaista nevjerojatna, posebno jezerima koja se skrivaju gotovo iza svakog velikog kopnenog uzvišenja. Plan je bio samo jednokratni ‘izlet’ u novo neistraženo područje fizičke aktivnosti, nikako ne avanturističko putovanje koje još uvijek traje. Za to ‘krivim’ Tolkiena i njegovog Gospodara prstenova, te ultramaratonca Johna Murraya koji me uveo u taj magični svijet.

Buba u uhu

Provlačenje kroz guste obrasle šume gotovo četveronoški, trčanje planinskim klifovima, uzbrdo, nizbrdo, kroz male kozje puteljke, kraj jezera, slapova, starih razrušenih dvoraca te pronalaženje pravog puta pomoću mape i kompasa bili su dovoljni da se osjećam kao Frodo na putovanju u Mordor. Nakon tog prvog iskustva bilo se nemoguće vratiti na staro. Ustajanje svake nedjelje u pet ujutro, odlazak u planine i trčanje od nekoliko sati s mojom družinom Murrayem, Thomasom Rocheom te Frankom i Conorom McIntyrejem postao je ritual nebitno je li toplo, hladno, kiša, snijeg, magla… U treptaju oka sam bila uvučena u kandže maratonskog/ultramaratonskog svijeta i registrirana na IMRA (Irish Mountain Running Association) stranici s brojem 2399.

Doduše u početku nisam niti razmišljala o utrkama. Dovoljno mi je bilo uživanje u ranojutarnjim trčanjima, svježem zraku, plavim jestivim bobicama sličnim borovnicama i spokojnim izlascima sunca kojih, vjerovali ili ne, u Irskoj ima više nego što mislite. No John, Frank i Tom stavili su mi bubu u uho pričama kako u Irskoj nema puno trail trkačica, te da većina njih trči kraće udaljenosti. Prošle godine od 2932 registriranih samo je 345 bilo žena, s tim da osamdesetak njih nije odradilo niti jednu utrku.

I tako je sve počelo. Od običnog dana u planinama, nešto više od pola godine kasnije završila sam kao ultramaratonka s registriranom prvom utrkom Wicklow Way Raw Ultra na 50 milja. Raw Ultra, koja iz godine u godinu postaje sve popularnija što na 50 (80,2 km) što na 100 milja (160 km), održava se od 2015. svakog prosinca, a oformio ju je veliki zaljubljenik u trail trčanje Don Hannon.

Prva dva, tri tjedna bila sam u totalnoj euforiji. S dečkima sam odradila pet treninga, svaki od 40-tak kilometara, no mjesec dana prije utrke pojavili su se bolovi u koljenima. Kao i Frodo, i ja sam se počela približavati ‘Mordoru’.

Nema predaje!

Možda sam trebala odustati?! Hoću li izdržati? Osamdeset kilometara nije malo. Je li ludost što sam se registrirala? Hoću li završiti utrku!? Tek sam zakoračila u svijet trail trčanja, možda ipak nisam spremna za taj pothvat? Posljednjih mjesec dana sam pauzirala zbog koljena, forma mi je definitivno pala, otrčala sam samo 6 kilometara par dana prije utrke… Pitanja su se samo gomilala u mojoj glavi večer prije WW Raw 50, a na čijoj su stotici nastupili Kanađanin Florent Bouguin i Poljakinja Patrycja Bereznowska, vlasnica svjetske i europske zlatne medalje u 24-satnom trčanju na atletskoj stazi.

Zastrašena pitanjima i jakim imenima na listi Raw 50 još sam jednom provjerila ruksak imam li sve potrebno za utrku i pokušala uhvatiti barem šest, sedam sati sna prije nego što se budilica oglasi u 3 ujutro. Od trenutka kad je alarm zasvirao poznatu melodiju iz Igre prijestolja, adrenalin je samo rastao. Ovo se stvarno događa. Moja prva ultramaratonska bitka, nadam se ne i posljednja, počinje kroz par sati.

S porastom adrenalina strah je počeo nestajati kao led na suncu i do početka utrke nije mu bilo ni traga. Izgubio se negdje u busu na putu od Dublina do wicklowske Shielstown šume iz koje smo startali. U mislima mi je ostala samo Johnova rečenica. ‘Sitni koraci, ali brzi’. Dvanaest sati i 51 minutu kasnije kroz kišu i jak vjetar, posebice na planini Djouce na kojoj si upravo zbog vjetra imao dojam da radiš Sizifov posao jer te svako malo otpuhao par metara unazad ili u stranu, bolova u koljenima, mentalne krize i skorog odustajanja, dotrčala sam do Dublina, do cilja i drvene izrezbarene medalje koja je bila dodijeljena svima koji su završili utrku. Osjećaj je bio kao da sam na vrhu svijeta. Zaboravila sam na bolna koljena i na suludu (ili možda racionalnu) ideju da zbog toga 20 km prije cilja odustanem. Srećom, tijekom utrka, na putu do cilja uvijek naiđeš na osobe koje te potaknu, nadahnu, koje te pitaju kako si, koje ti ponude hranu i vodu iako ih ne trebaš, i koje ti u pravom trenutku, iako ste zapravo stranci, ne dopuste da se predaš. To je zapravo najveća ljepota trail trčanja.

John Murray uvijek i za svaku utrku kaže da je dan proveden na otvorenom, u prirodi. Stoga, navucite tenisice i provedite dan u prirodi. Tko zna kako on može završiti. Svakodnevnim trčanjem u parku, kraćim utrkama, maratonima, možda čak i ultramaratonima. Nebitno. Ali jedno je sigurno, kada jednom krenete, nećete stati…

Ivana Kolarić

Utrke u Irskoj

U Irskoj gotovo iza svakog ugla možete naletjeti na osobu koja trči. Godine su ovdje potpuno nevažne. Neki aktivno trče i natječu se i sa svojih 70+ godina. Svakog vikenda u parkovima su organizirane utrke od 5 kilometara, dok pak IMRA za trail trkače tijekom godine ima ponuđenih 90-tak utrka u rasponu od 5 do 130 kilometara.

Wicklow Round Challenge

Wicklow Round Challenge je iznimno popularan u irskim trail krugovima. Riječ je o izazovu u kojemu natjecatelj, bilo sam ili u paru, ima 24 sata da otrči krug kroz 26 planina u Wicklowu. Prilikom toga mora dotaknuti vrh svake planine točnim redoslijedom. Kao orijentacija natjecatelju su dozvoljeni samo mapa i kompas, a izazov mora najaviti unaprijed na IMRA stranici. Trenutačni rekorder Wicklow Rounda je Amerikanac Joseph McConaughy koji je prošle godine 26 vrhova ‘skinuo’ za 17 sati i 9 minuta, ali i s trona bacio jednog od najpoznatijih irskih ultramaratonaca Eoina Keitha koji je titulu najbržeg ponosno držao od 2009. godine (17:53:45).

Izazovu nisu oduprle ni žene. Moire O’Sullivan ga je 2009. završila za 22:58:30, dok je Karina Jonina ‘krug’ od 26 vrhova 2017.  otrčala u rekordnih 22:37:43.