Kad me je glavni urednik magazina Trčanje zamolio da napišem par riječi sa strane organizatora Svjetskog prvenstva na 100 km, prošli su me trnci valjda svojstveni ljudima kojima imaju PTSP na neki događaj ili osobu. Ne opet. To poglavlje smo zatvorili. Valjda.

Ono što se mora odmah napomenuti da je ovo prvenstvo plod rada puno osoba koji su dali manji ili veći doprinos u svemu, ali bez njih jednostavno ne bi išlo. To nije rad samo nekoliko osoba i svaki pa i najmanji doprinos je bio važan. Igrom slučaja medijski sam spominjan kao direktor utrke, a kako je rekao tehnički direktor madridskog maratona, inače tehnički delegat ove utrke, direktor utrke je onaj za kojeg nitko ne zna, a ako pođe nešto krivo, on je taj kojem sijeku glavu. Glava je još uvijek na ramenima, no nije da mi nisu pokušali navući narančasto odijelo i staviti me na Youtube preko nekoliko puta.

Ne znam od čega bi počeo, bilo je tu svačeg zanimljivog pa sam odlučio podijeliti nekoliko segmenata i detalja koji su mali dio onoga što se događalo.

Iz sobe na start

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Kada smo birali stazu utrke imali smo jednu ideju, tehnički delegat drugu, netko treći treću, a i samo okruženje je takvo da se nije imalo puno prostora za mijenjanje. Staze svjetskih prvenstava su obično potpuno ravne i kružne. Krugovi su bili do sada od 5 km do 10 km, a ova je bila 7.5. km i to ‘simo-tamo’ po istoj cesti koja je podijeljena na pola jer smo toliko imali ravne (što se visinskog profila) ceste. Naime po valovitoj stazi skupilo se oko 800 metara uspona na 100 km, što nije nešto na što su cestovni ultraši navikli.

Staza s okretom tražila je drukčiju trkačku taktiku jer u svakom trenutku nakon okreta vidite gdje su vaši protivnici, za razliku od potpunog kruga gdje mogu odmaknuti iza 2-3 zavoja, biti minutu ispred, a vi ih ne vidite te odustajete za jurnjavom ili mislite da su blizu, a zapravo nisu.

Staza s valovima zahtijeva drukčiji pristup držanju tempa i angažiranje raznih mišićnih skupina, drukčiju pripremu nego za ravnu stazu. Unatoč objavljenom profilu staze, snimke krugova na Youtube mjesecima unaprijed, mnogi su bili iznenađeni kada su trčali stazu nekoliko dana prije trke.

Osobitost je bila da su start i cilj bili ispred ulaza u hotel gdje je većina trkača bila smještena te su se doslovno iz sobe spuštali na start. Na većini prvenstava to nije slučaj već smo se vozili barem desetak kilometara od smještaja do staze, a i Torinu na Svjetskom na 24 h čak 56 kilometara od smještaja do mjesta utrke (otvaranja, zatvaranja prvenstva).

Staza ide kroz naselje gdje su kuće i zatvoriti stazu na 13 sati bez prometa je veliki problem. Zato je već godinu, dvije na utrci CRO100 pučanstvo bilo u procesu navikavanja. Ove godine se neposredno prije utrke išlo od kuće do kuće, 7 dana prije je obavijest išla na lokalnom radiju svakodnevno i više puta na dan, a i na nedjeljnoj misi je župnik pročitao proglas. Na samoj stazi je bilo jako osiguranje u vidu volontera, osobito na kritičnim točkama i pristupnim cestama stazi. Jer sezona je berbi grožđa i dovoljna je jedna čašica viška te brzina više na traktoru da se netko odluči izaći na stazu i preorati vodeću grupu Japanaca i Južnoafrikanaca. Međutim, ovo je Međimurje, kraj pristojnih, vrijednih i radišnih ljudi koji su taj ispit prošli s peticom. Kao i u svemu. U tišini.

Zatvoriti neku cestu u potpunosti zahtijeva niz dozvola. Prvo ovlaštena tvrtka mora izraditi elaborat, točnije građevinski projekt kojim se zatvara promet i rade putovi obilaska te naknadno dozvole izdaje nadležna uprava za ceste i na kraju nadležna policijska uprava. Sve se to i ne mora, međutim u slučaju da nešto pođe krivo, institucije koje rade svoj posao ne pitaju razloge zašto nešto nije učinjeno, nego samo konstatiraju greške.

Pomama za napolitankama

Razgovarajući s organizatorima raznih prvenstava u drugim sportovima nisu se mogli načuditi koji su zahtjevi pred organizatorom IAU (International Association of Ultrarunners) utrka. Naime, ako se odlučite organizirati jednu od utrka pod paskom IAU, potpisujete ugovor. U ugovoru stoji da ste dužni osigurati dosta toga, a prvenstveno je to Travel Grant, tj. putni troškovi. Dakle, dio natjecatelja koji dolazi na prvenstvo ima pokriven dio putnih troškova, ovisno o udaljenosti puta i rezultatu. Da ne filozofiramo puno, 27.500 eura (dvadesetisedam tisuća pet stotina eura). U kešu, i prije nego prvenstvo počne. Uplaćuje se na račun IAU-a, a oni prosljeđuju nacionalnim savezima.

Nadalje, organizator je dužan osigurati svakoj reprezentaciji puni pansion za cijelo vrijeme boravka za 2 atletičarke i 2 atletičara iz svake reprezentacije te puni smještaj za dužnosnike iz IAU. Možete misliti kako su sponzori voljni iskeširati lovu. Vrećice, majice, flyeri, napitci, sve može. Ali kune se svi drže grčevitije nego Kate Winslett jadnog Leonarda di Caprija u Atlantskom oceanu. Kriza je. U tu cijelu priču je uskočio LifeClass Terme Sveti Martin koji je podnio najveći teret troškova. Za njih kriza ne postoji.

Zbog dobrohotnosti LifeClass Termi Sveti Martin ekipe na čelu s direktorom Branimirom Blajićem, utrka Svjetskog prvenstva se odigrala u Svetom Martinu na Muri. Osnovni razlog je bio što Blajić iza sebe ima finishersku medalju s triatlon Ironman distance, otrčao je nekoliko maratona, a u posljednje vrijeme se bavi ultra biciklizmom. Zato i ne postavlja puno pitanja kada preko noći treba nabaviti 3.500 tisuće litara flaširane vode. Jer razumije. Razumije da se Japanci boje da u vodi iz pipe koja se servira na okrepi može biti doping. A onda je strah uhvatio i sve ostale. Ali nikog nije strah hvatao da bi u napolitankama moglo biti dopinga. Svi su ih mažnjavali kao da im je zadnje.

Matematičarka organizirala okrijepe

Utrci je prethodio kandidacijski proces koji je završen više od godinu dana prije samog datuma, a uključivao je puno papirologije, posjeta i inspekcija čelnika IAU. Koordinator projekta je bila tajnica IAU, Hilary Walker, koja je svake godine prisustvovala utrci CRO100 te imala savjetodavnu ulogu.

Prijave za utrku kreću 3 mjeseca prije same utrke s tzv. PEF obrascem (Preliminary Entry Form) gdje nacionalni savezi prijavljuju potencijalne kandidate i on ima krajnji rok 2 mjeseca prije utrke. Nakon toga je FEF (Final Entry Form) gdje se nacionalni savezi šalju konačan popis svojih natjecatelja. Ti rokovi su nezgodni za organizatora jer imate mjesec dana da organizirate smještaj, prijevoz s aerodroma, startne brojeve. Ne moram govoriti da su neki savezi kasnili još dodatnih 10 dana s prijavama. A neki predsjednici saveza su se javili 3 dana prije da dolaze i da trebaju smještaj. Na svim utrkama Svjetskog prvenstva do sada smještajem i prijevozom se bavio organizator i zbog samih stalnih promjena to je najstresniji dio priče. Mi smo odlučili sve to povjeriti profesionalcima, Btravel agenciji koja je to odradila vrhunski.

Nadalje, posebnost ovakve utrke su okrjepne stanice. Na ovoj utrci su postojale 2 okrepne stanice. Jedna u startno-ciljnom prostoru, druga na okretu. One su dostupne svim trkačima na utrci, ali članovi nacionalnih timova imaju još svoje stolove gdje imaju svoju okrjepu. Stolovi i taj prostor trebaju biti zaštićeni od vremenskih nepogoda pa smo u tu svrhu montirali šator duljine 100 metara, dobrohotnošću Ministarstva obrane koje je organiziralo kompletno postavljane, rastavljenje i prijevoz. Okrjepne stanice je logistički, u maniri vojskovođe, vodila Jelena Krčadinac, minuciozna matematičarka koja je u detalj izračunala svu potrebnu hranu i piće, pa čak i broj potrebnih listića toaletnog papira s posebnom projekcijom i za slučaj masovnog trovanja hranom.

Samu bazičnu organizaciju su osim LifeClass Termi, iznijeli AK Sljeme i mnogobrojni volonteri, mahom trkači te entuzijasti iz Međimurske županije. Spominjanje svakog ponaosob bi izašlo iz okvira ovog teksta.

CRO100 u Sloveniji?

Na dan utrke bi se zapravo mašina trebala uključiti, lijepo podmazana odvrtjeti do kraja i to je to. To naravno nikad nije tako i u hodu treba rješavati nove nastale probleme. Najveći problem se javio 6 dana prije trke kad sam u noći dobio mail od glavne koordinatorice projekta od strane IAU, već spomenute Hilary Walker, da ne dolazi na utrku. Naime, kako se ona natječe u veteranskim kategorijama triatlona, bila je na Svjetskom prvenstvu u poluironmanu u Južnoafričkoj Republici vikend prije Svjetskog prvenstva na 100 km. Tamo se na biciklističkoj dionici katapultirala preko volana bicikla, zadobila potres mozga, prijelom ključne kosti i lakta. Bila je operirana. Hilary je bila važan faktor u organizaciji i da je netko zamijeni 6 dana prije utrke je praktički bilo nemoguće. Morali smo bez nje.

Dva dana prije utrke stigli su i predstavnici IAU od kojih je svatko imao savjetodavnu ulogu u vezi protokola otvaranja i zatvaranja utrke, tehničkog provedba utrke, a i održavao se Kongres IAU gdje je birano novo vodstvo te je na čelo zasjeo Nadeem Khan, doktor fizike iz SAD, veliki prijatelj Hrvatske i naše ultramaratonske reprezentacije.

Neke reprezentacije iz daljih zemalja su stigle već u utorak, pa se tako već u srijedu moglo vidjeti kako Južnoafrikanci, Australci i Japanci joggiraju po Svetom Martinu i okolnim mjestima.

Ceremonija otvaranja je bila u petak, nakon čega je slijedila utrka u subotu. O njoj i rezultatima te uspjesima naših je već sve napisano. Samo bi trebalo još jednom napomenuti koliko je veliki uspjeh naše reprezentacije kroz prizmu natjecatelja iz drugih zemalja. Japanska vrsta se birala na Lake Saroma utrci na 100 km na kojoj je nastupilo 2.000 natjecatelja, a Južnoafričku vrstu su mahom predstavljali Top 10 natjecatelji s legendarnog Comrades Marathona, ultre od 92 km na kojoj nastupa 20.000 ljudi svake godine.

Medijska praćenost utrke bila je pokazatelj trendova koji su aktualni. Trku je došao pratiti i uživo izvještavati Bryon Powell, vlasnik poznatog portala irunfar.com, jednog od najvećih za praćenje ultra trčanja. U Sveti Martinu je ostao 5 dana i to nakon što je nekoliko dana ranije izvještavao i radio intervjue s pobjednicima velike UTMB utrke u Chamonixu. Najveći hrvatski portal 3sporta je popratio utrku velikom fotogalerijom i videouratkom, magazin Trčanje tekstovima prije i poslije utrke. Svi relevantni medijski faktori ovog sporta.

Nepozvani su došli i snimatelji s irun4ultra.org portala, snimali utrku i za 2 dana napravili kratku reportažu (Iste takve rade s Barkleys Maratona, UTMB-a, Western Statesa). Trka i rezultati su odlično bili uživo praćeni iz cijelog svijeta gdje su najviše klikali Japanci i Španjolci. S druge strane, snimiti prilog je došla samo jedna lokalna televizija, domaće novine su šturo izvijestile o tome da imamo prvenstvo i svjetsku prvakinju te treći ženski tim na svijetu. A PR agencija je odaslala i pozive i obavijesti. Neki naši ‘ugledni’ novinari su izvijestili da se održalo prvenstvo u Sloveniji. No ciljana domaća i svjetska publika ovog prvenstva je znala i pratila.

Nakon završetka utrke slijedila je ceremonija dodjele medalja i zatvaranja, nakon čega se je nastavilo s druženjem. ‘Druženje’ se pretvorilo u jedan veliki party gdje ste mogli vidjeti one iste umorne natjecatelje koji su padali u cilju kako plešu i skaču kao da, eto, nisu trčali 100 km samo par sati prije.

Na kraju, kod svake utrke pred svakim organizatorom stoji velika odgovornost. Odgovornost za svakog natjecatelja, za njegov trud, vrijeme i cijeli unutarnji svijet koji je uključio da bi došao na neku utrku. I ako nešto pođe krivo, ne radi se samo o utrci, radi se o svom tom vremenu, uloženom trudu i osobnim žrtvama.

Pavao Vlahek
Foto Goran Pozek