Trčanjem se bavim nepunih godinu dana, a o trailu do nedavno nisam ništa znala. No unatoč tome u utrci u Novskoj stigla sam do nevjerojatnog trećeg mjesta. Iako su rezultati neusporedivi, bilo je ugodno stati na binu pored Antonije Orlić. Dobila sam veliku motivaciju za daljnji rad i napredak

Profesorica sam tjelesne i zdravstvene kulture, a u sportu sam od malih nogu. Svoju sportsku karijeru započela sam kao plesačica akrobatskog rock n rolla te u tom sportu postigla zapažene rezultate na državnoj razini, ali i na svjetskim i europskim natjecanjima kao članica reprezentacije RH. Već tada sam stekla navike redovitog tjelesnog vježbanja i aktivnog provođenja slobodnog vremena i sport je postao sastavni dio mog života. Nakon završenog kineziološkog fakulteta sportsku priču nastavljam kao trenerica u svom fitnes centru i nastojim prenijeti ljubav prema sportu brojnim rekreativcima koji su mi ukazali povjerenje.

Trčanjem se bavim nepunih godinu dana. Iako mi je atletika uvijek bila zanimljiva i rado sam kao djevojčica sudjelovala na kros i uličnim utrkama, glavni razlog početka trčanja bila je pozitivna energija koju su širili trkači Sisačke divlje trkačke lige.

Njihov entuzijazam prešao je na mene i vrlo brzo sam krenula s treninzima i prvim kraćim utrkama. Iz znatiželje prijavila sam i utrku Ozalj & Vrhovac trail (16 km) bez saznanja kako se uopće trči takva utrka. Potpuno neočekivano osvojila sam 2.mjesto u kategoriji. Trail me osvojio!

Ekipa s kojom trčim najavila je utrku NovskaRUN kao utrku koja se ne propušta tako da ni u jednom trenutku nije bilo upitno hoću li sudjelovati. Odabrala sam dulju stazu, onu od 16 kilometara kojoj je ime Spartana.

Stigao je i taj dan, 18. kolovoza. Prije same utrke osjećala sam blagu tremu koju su uskoro opustila poznata draga lica mojih ‘divljeligaša’, bogati startni paketi i čvrsta suprugova ruka uz moju. Atmosfera je bila ugodna i na samom startu. Nemam previše iskustva s trailom, a ni s utrkama ove dužine. Trčim po osjećaju, čuvam snagu i razmišljam ako ostane rezerve, iskoristit ću ju na kraju.

Cesta, šuma, sunce, hlad, uzbrdice, nizbrdice, makadam, kamenje, zemlja, blato, granje, koprive… sve to prolazimo mi sudionici ove utrke. Zahtjevno, ali opet i vrlo interesantno.

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Nakon polovice utrke ostajem sama, trčim kroz šumu i u jednom trenutku lovi me panika pratim li oznake i idem li pravim putem. Moram priznati da mi je ova situacija odgovarala jer mi je olakšala prijeći nekoliko kilometara preusmjerivši mi pažnju s teških nogu i uspuhanih pluća. Stižem do jezera i sada znam da sam pogodila smjer. Samo nekoliko kilometara me dijeli od kraja. Uvjeravam samu sebe da je to malo i objašnjavam si da je to samo nekoliko krugova oko grabe na kojoj često trčimo mi divljeligaši, ali noge su ipak sve teže.

Puno misli prolazi kroz glavu, svi kvalitetno odrađeni treninzi i trenerove riječi podrške prije utrke. To mi daje snagu da završim utrku u dosta brzom ritmu i uđem u cilj kao treća žena. Iako su rezultati neusporedivi, bilo je ugodno stati na binu pored Antonije Orlić. Dobila sam veliku motivaciju za daljnji rad i napredak.

Veliku pohvalu dala bih organizatorima što su ovoj utrci dali humanitarni karakter i toplinu. Nadam se da će vitalno ugrožena djeca dobiti sva svoja prava, njihovi roditelji imati snage za daljnju borbu i na sljedećoj utrci donijeti nam lijepe vijesti.

Na kraju mogu reći da sam ponosna Spartanka i da će ova utrka s nazivom Tisuću koraka za jedan tvoj sigurno biti upisana u moj trkački kalendar i sljedećih godina.

Branka Vidović Kostelac