Hrvatska već godinama postiže fenomenalne uspjehe u trkačkim ultramaratonskim disciplinama, od 50 i 100 kilometara, do utrke na 24 sata. Osvajale su se pojedinačne i ekipne svjetske (i europske) medalje, rušile granice o kakvima su ljubitelji trčanja mogli samo sanjati, no opet, sve je nekako ostajalo u zapećku, daleko od medija, još dalje od sportskih statističara. Realno, tek je nekoliko stotina ljudi pljeskalo Veroniki, Nikolini, Antoniji, Mariji, Pauli, Mateji…, a one su zaslužile puno više od pukog pljeska i eventualno tapšanja po ramenu na Nasipu ili u Maksimiru.

Nažalost, spomenuta imena velikoj većini sportskih novinara ništa ne znače, možda tek dvojica ili trojica, najviše njih pet, znaju da su prezimena Jurišić, Šustić, Orlić, Vrajić, Vrdoljak, Matošević, da su ostvarile rezultate kakvima se ne mogu pohvaliti i puno bogatije, organiziranije i jače trkačke zemlje, a da su za svoje uspjehe dobile tek poštovanje trkačke zajednice i medalje koje ih svakog dana podsjećaju da su učinile nešto veliko.

Posljednja subota ovog rujna svakako će biti itekako masnim slovima upisana u godišnjake onih par ljudi koji cijene napore i trud nekolicine djevojaka koje pomiču granice, koje svoj trud pretaču u uspjehe o kojima 99 posto sportaša ne usudi niti sanjati. Već spomenute Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak uspješno su okončane možda i najveću avanturu svog trkačkog života i završile jednu od najtežih ultramaratonskih utrka na svijetu – slavni i legendarni Spartahlon.

Istina, ta utrka, osim eventualno po imenima sudionika, ni po čemu drugome nije na razini Svjetskih ili Europskih prvenstava, nema medalja, pobjedničkih himni i govora političara, no ipak je riječ o dosegu kakav treba doživjeti i preživjeti. Nevjerojatnih 246 kilometara staze s još nevjerojatnijom konfiguracijom, strašnim usponima i nizbrdicama (katkad je teško dokučiti što je gore) po mraku i kiši, s vremenskim limitima i niskim noćnim temperaturama minimum je s kojim se svaki trkač susreće na Spartathlonu. Čvrsto smo uvjereni da k tomu velika većina onih koji dobiju priliku stati na start utrke, prije ili kasnije propitkuje samog sebe je li dovoljno psihički i tjelesno spremna za dolazak pred pred Leonida, legendarnog prvog kralja Sparte čiji se kip nalazi na cilju.

Naše djevojke ove su godine otputovale u Grčku na svoj prvi Spartathlon, odradile ga fantastično, bolje i od slavnog Fidipida kojemu je za istu udaljenost trebalo oko 36 sati trčanja. I sad dolazi ono najnevjerojatnije: Veronika je završila utrku za ludo dobrih 27 sati i 18 minuta te stigla na cilja kao peta u ženskoj konkurenciji, Pauli Vrdoljak je trebalo 30 sati za sedmo mjesto, a Antonija Orlić, koja je potkraj utrke smogla snage i za selfije s navijačima na stazi, završila je u vremenu 31 sati i 15 minuta, što je bilo dovoljno za 15. mjesto. To su rezultati kakvima treba skinuti kapu, duboko se nakloniti i djevojke nominirati za domaćeg sportskog Oskara. Ako takva nagrada ne postoji, samo zbog njih ju treba pokrenuti!

Uoči utrke Dragan Janković, mnogi ga (s pravom) smatraju svojevrsnim guruom ultraškog trčanja u Hrvatskoj, kazao nam je da vjeruje u jedan Top 5 rezultat, te da bi ulazak sve tri djevojke u Top 10 bila senzacija, no i da je to itekako moguć rasplet. Nije bio daleko od onoga što se u konačnici i dogodilo. No njegovo nostradamusovsko predviđanje nije razlog spominjanja njegova imena. Razlog je puno važniji: bez njegovog poticaja, znanja, ideje, taktike, puno toga u hrvatskom ultramaratnskom trčanju ne bi bilo ostvareno. Tako je bilo na svim ranijim Svjetskim prvenstvima, tako je bilo i na Spartathlonu. Možete ga voljeti ili mrziti i možete imati predrasude prema njegovoj stručnosti ili mu spočitavati nedostatak tko zna kakvih trenerskih škola, no mora mu se priznati da zna što radi i da to radi fantastično. On je, uz asistenciju neumornog Zorana Kosa, bio uz djevojke od starta do cilja, bdio cijelu noć, pomagao koliko god je mogao, katkad bodrenjem, drugi put važnim informacijama o uvjetima na stazi, u trećem slučaju osiguravao pravodobnu okrjepu. Primjera njegovog sudioništva u utrci je toliko da ih je teško sve nabrojati. Učesnička medalja s kojom će sve tri naše Spartanke noćas usnuti jednim dobrim dijelom je i njegova. I Zokijeva, naravno!

Za kraj, da ne bi netko pomislio da su sve ovo bajke i pretjerivanja, evo jednog detalja koji tako dobro opisuje u kojoj mjeri je taj ultramaratonski tim dobar, koliko su jedni drugima važni i do koje mjere se raduju zajedničkim uspjesima. Zoran Kos je trčao za Veronikom posljednjih nekoliko stotina metara, snimajući video koji se izravno, u realnom vremenu, projicirao na Facebooku. U trenucima dok je Veca primala čestitke organizatora poslali smo mu poruku, podsjećajući ga na dogovor oko slanja fotografija, izjava i ostalih materijala potrebnih za vijesti i reportaže na webu i u tiskanom izdanju magazina Trčanje. Jasno, kratko smo prokomentirali kako je Veronika nezadrživa i fantastična, a njegov odgovor je bio sljedeći: ‘Glas mi drhti, suze same cure, toliko emocija u ovih 246 kilometara’. Više nismo pisali, nakon toga je svaki komentar suvišan, svaka dodatna natipkana riječ bila bi previše, a svaki superlativ na račun ‘strašne’ Veronike posve beznačajan.

I zato na ovim web stranicama, premda su mnogi očekivali i slali nam upite preko FB stranice, tijekom subote niste mogli pronaći izjave naših heroina, nema njihovih komentara. Ovog puta smo odustali od osnovnih načela novinarskog posla i nismo zivkali u Grčku, slali mali milijun poruka i SMS-ova s pitanjima, nego prepustili hrvatskih spartanski tim uživanju u nevjerojatnom dosegu i, naravno, tako potrebnom odmoru. Ima vremena za izjave, komentare, analize, foto galerije i reportaže. Ovi rezultati, taj ludi uspjeh i nevjerojatno hrabri podvig Veronike, Paule, Antonije, Janka i Zokija ostvareni su i neizbrisivi su. To je jedino važno.

Neven Miladin
Foto Dragan Janković/Zoran Kos