Sarajevo ima brojne blistave trenutke u svojoj bližoj i daljoj prošlosti, ali još uvijek se nije proslavilo kao prijestolnica rekreativnih sportaša, pa tako su tako u skoroj prošlosti na sarajevskim ulicama rekreativci polumaratonci, a još naročito maratonci bili rijetka pojava. O tome govore i statistike Sarajevskog polumaratona koji je u rujnu 2016., jubilarni, deseti put organiziralo Udruženje Marathon. Naime, iako se radilo o jedinoj polumaratonskoj utrci u BiH, u prvih pet godina trka je bilježila, u najboljem slučaju, samo trećinu domaćih trkača.

Sinonim za dobru formu

S namjerom da poboljšaju statistike, ali i pokrenu pozitivne promjene u svom okruženju, prije pet godina osnivači udruženja Marathon Sarajevo pokrenuli su i prvu školu za rekreativne trkače u Bosni i Hercegovini. Željeli su da među svojim sugrađanima stvore ovisnike o trčanju i da dugogodišnju ljubav koju gaje prema ovom sportu podijele u zajednici.

Na prvom treningu Škole trčanja Klix u travnju 2013. bilo je 15 trkača koji su nakon šestomjesečnih priprema prolaskom kroz cilj Sarajevskog polumaratona postali polumaratonci. Drugu generaciju školaraca obilježio je dvostruko veći broj polaznika koji su sada trčali u dvije grupe u skladu sa svojom tjelesnom spremom i ambicijama, a nakon šest mjeseci treninga rezultat je pratio uspjeh prethodnika. Sarajevo je dobilo još 30 polumaratonaca koji otkrili sve čari trkačkog života: od žetve medalja na trkama u regiji, preko redovnih grupnih treninga u zimskoj školi trčanja, a uskoro je formirana i grupa od 20-tak trkača koji su se po programu Udruženja Marathon spremali istrčali i svoj prvi maraton. Istovremeno je nekoliko bivših školaraca počelo ozbiljno koketirati s triatlonom, a onda se upustili i u pripreme za Half i Full Ironman natjecanje. Tako je Škola trčanja Klix od male grupe trkača na Vilsonovom šetalištu polako postajala sinonim za dobru formu, trčanje i druženje u gradu Sarajevu i šire, a broj trkača iz tog grada je rastao iz trke u trku.

Koraci novih školaraca

U naredne dvije godine broj školaraca je nastavio rasti za 100 posto svake godine te je tijekom 2015. i 2016. kroz Školu trčanja Klix protrčalo više od 350 polaznika. Tome je svakako doprinijela popularnost dugoprugaškog trčanja u cijeloj regiji kao odjek pokreta koji mnogo ranije počeo u Europi i SAD-u. Međutim, Škola trčanja Klix je kroz pet godina postojanja postala ne samo zajednica u kojoj se trči i trenira bez izgovora, nego i povod i prilika za zajedničke doručke, planinarenja, putovanja i brojna druženja. Škola je jednima predstavljala poseban osobni izazov i priliku za promjenu životnih navika, drugima zajednički obiteljski poduhvat kao na primjer bratu i sestri Almi i Nedimu koji zajednički pretrčane kilometre smatraju najvećim obiteljskim sportskim rezultatom u povijesti.

Neki i nakon sedam mjeseci redovnih treninga kažu da i dalje ne vole trčati, ali da vole atmosferu i ljude u Školi trčanja, pa da zato i trče, a neki su pronašli ljubav i životne partnere savladavajući trkačke zidove, dijeleći gelove i medalje. Svima njima je zajedničko da su si priuštili upoznati nove granice svojih mogućnosti i to još podijelili s drugima, a to je rijetka dragocjenost. Primjerice, u školi trčanja je nastao i prvi bračni par u BiH koji je zajedno istrčao maraton (Budimpešta 2015, Sabina i Haris Jordamović).

Prvih proljetnih dana Vilsonovo šetalište i ulica Franje Račkog već petu godinu preplavljuju koraci novih školaraca (251 trkač na prvom treningu) koji su se otisnuli na svoje polumaratonsko putovanje. Započinju nove priče, slične pričama prethodnika, istovremeno drugačije i svoje.

Selma Mameledžija

Kratka priča s Vilsonovog šetališta

Mnogi su 2016. prokleli kao izrazito lošu godinu. Ja ću je pamtiti po nekim dobrim stvarima, a jedna od njih je da sam postao trkač. Da, i to ozbiljan trkač rekreativac kojemu ni istrčavanje maratona više ne izgleda kao znanstvena fantastika. A na samom početku je i onih 21 kilometar izgledalo kao nešto suludo i nedostižno, kao kapric nekih nadobudnih trenera koji te pokušavaju uvjeriti da je crno zapravo bijelo, da je nemoguće moguće, da je 2+2=5… Ali, ne lezi vraže, dostižno je, itekako je dostižno.

Pošto je ovdje riječ o trčanju, a ne o dodjeli Oskara, neću se nikom ponaosob zahvaljivati. Vjerujem da mi obitelj, prijatelji, Svevišnji i ostali prigodničari neće zamjeriti. U biti sam najzahvalniji osobama s kojima sam ostvario vrlo ugodnu i prijateljsku konverzaciju znojeći se na Vilsu. Iako sam individualac u sportu i generalno u životu, moram priznati da mi je grupni aspekt trčanja posebno dobro legao. Važno je znati da nisi sam u kriznim situacijama. A krizne situacije se javljaju s dužinskim treninzima, s povećanjem kilometraže. Spomenutu krizu trkači kolokvijalno nazivaju ‘’zidom’’, mentalnom barijerom s kojom se nije lako nositi ako si sam. Zid. Trenutak je to kada se užitak trčanja pretvara u čisti mazohizam i borbu sa samim sobom.

Kažu da ne treba glavom kroz zid. I ne treba. Ali treba osmisliti neki malj kojim ćemo ga razbiti, mentalnu predodžbu kojom ćemo ga otpuhati i razbucati k’o onu betonsku nakaradu u Berlinu te slavne ’89. I zakoračiti prema cilju. Razbijanje Zida rijetko je dobar osjećaj. Eksplozija endorfina i osjećaj bliskosti s ljudima oko sebe samo su jedan od trenutnih pozitivnih efekata nakon što uđete u cilj. Onaj trajniji je dobra kondicija, i fizička i mentalna.

S obzirom na to da sam na početku rekao da se neću nikome pojedinačno zahvaljivati, evo prilike da to prekršim. Hvala Selmi koja me dvije godine bezuspješno nagovarala da se uključim u Školu trčanja. Ali izgleda da gore spomenuti Svevišnji zaista treći put pomaže. Hvala Maji koja me “natjerala” da napišem ovih nekoliko redaka, super osobi koju rado zovem prijateljicom. Hvala, zapravo, svima koji su na ovaj ili onaj način dio ove trkačke priče. Dobra je to priča. Štoviše, odlična!

Neven Šimić