Bila je to želja moje žene koja me nagovorila na mnoge stvari (jedna od njih je i učlanjenje u Omega Running team). Pitanje je glasilo što ćemo nakon svadbe? Dok sam ja razmišljao o nekoj dalekoj plaži s hrpom pivi oko sebe i predivnim pogledom na more, njezine okice se nisu caklile. Nakon par prijedloga popustio sam i postavio najgore moguće pitanje, a što bi ti htjela?. Ona je onako sa široko raširenim očima tiho promrmljala, pa ima jedna utrka na Plitvicama, ide ekipa iz kluba, bit će super. Prihvatio sam, a ni pomislio nisam da ona očekuje da ćemo trčati 21 kilometar. I to dan nakon svadbe.

Svadba je završila, naravno u jutarnjim satima, već su krenuli prijedlozi da odemo popiti kavu, a ja sam samo htio u krevet. Cijeli dan sam prespavao, a alarm se oglasio prije zore. Uslijedilo je krmeljavo spremanje i polazak prema Plitvicama. U autu mi je tek postalo jasno da idem trčati polumaraton, a ni moja supruga ni ja nikad nismo istrčali više od 10 kilometara. Ona sva sretna, nabrijana, ja čekam da popijem prvu jutarnju kavu.

Zajedno u cilju

Stigli smo na odredište, prebacili se u bus koji vozi do starta. Straha nema, jer ne znam ni što me očekuje. Ubrzo se okupila sva ekipa iz kluba, adrenalin raste, priča se o taktikama, moja je naravno najjednostavnija, preživjeti. Krenuli smo, velika kolona, lagani tempu uz početnu nizbrdicu, prvih 5 kilometara k’o od šale, razmišljam si, pa ovo uopće nije teško abigail breslin nude. Na sedmom ili osmom kilometru vidim u daljini kako kreće uspon, pomislim, evo problema, međutim odlučio sam othodati taj uspon, koliki može bit’, možda pola kilometra – kilometar. Žena je malo usporila međutim nastavila trčati jer naravno da joj je u cilju završiti ispred mene, na rastanku sam joj samo rekao, stignem te ja kasnije.

Uspon je trajao par kilometara, upoznao sam mnoge ljude, pričali smo malo o životu, životnim planovima, budućnosti, djeci… skoro smo i na pivu otišli. Kad smo došli do dijela staze koji je postao normalan za trčanje (čitaj nizbrdica), sam sebe sam ohrabrio i rekao, hajdemo sad, pa nećeš prvi dan braka od žene izgubiti. Krenuo sam poprilično jako da ju uhvatim, kilometri su prolazili, a nje nema ni na vidiku, na 15. kilometru uopće nisam osjećao bol u nogama niti umor, samo sam prestizao ljude i čekao kada ću prestići pravu osobu. Konačnooooo… na otprilike 18. kilometru sam ju ugledao, tempo sam ubrzao na 4 minute po kilometru (lažem, naravno), ali sam stvarno ubrzao jer je želja da ju stignem bila jača od ičega. Naravno nije dugo trebalo da joj se približim, međutim, kad sam odlučio pozdraviti i protrčati pokraj nje, uslijedio je njezin prijedlog da zajedno uđemo u cilj, držeći se za ruke. S obzirom na to da sam i dalje u braku, znate što sam odlučio.

Konačno jedna za gušt

Konačno smo utrčali u cilj, naravno, držeći se za ruke. Nakon 10-tak minuta teškog disanja ugledao sam štand s pivama, odmah mi je bilo lakše, jedna, dvije za žeđ, pa jedna, dvije za opuštanje mišića, pa konačno jedna za gušt. Mišići nisu boljeli, mislio sam si, eto jedno dobro istezanje, hrpa pivi i k’o nov sam.

Ali došlo je iduće jutro, prvi pokušaj ustajanja s kreveta nije bio uspješan, iz drugog sam uspio stati na noge, međutim nije to bilo to, trebalo je početi hodati. Listovi su boljeli kao da me netko batinao po nogama, ali isplatilo se, osjećaj je bio odličan. Dva-tri dana sam hodao k’o Pajo Patak, a već sada se nabrijavam za maraton, naravno uz malo veće pripreme.

Josip Toth