Magazin Trčanje
TekstoviNagrađena priča: Naša prva utrka

Nagrađena priča: Naša prva utrka

Što napraviti u doba koje je puno pravila o izgledu, o ravnom trbuhu i uskim haljinama, a ti onako baš jako voliš hranu? Želim i ja lijepo izgledati, želim stati u normalan broj hlača i želim da se ne zapušem kad hodam po stepenicama. Ako ću tako nastaviti sada, sa svojih skoro 23 godine, što će biti kasnije? I tako, malo pomalo, odlučih se upisati na trening s frendicom koja ima isti problem kao i ja. Studentice smo i obje smo se malčice udebljale od kada smo krenule na fakultet. I obje volimo dobru hranu.

‘Ma ovo nije normalno’, rekle smo jednog dana i zauvijek si promijenile živote. Prvo smo krenule na kondicijski trening, a tamo saznale za razne trkačke utrke. ‘Idemo svi zajedno na Advent Run’, došla je trenerica jednog dana s prijedlogom. A hajde, idemo, za 3 mjeseca možemo dobiti kondiciju, to će nam biti poticaj da nastavimo s treningom.

‘Čekaj malo, pet kilometara? Trčat ćemo 5 kilometara? Ali to je puno’, bila je moja reakcija kad sam se malo više informirala o utrci.

‘Ma idemo, ima nekih startnih paketa, družit ćemo se’, nagovarala me frendica.

‘Jesi li ti svjesna da imamo ispit dan nakon’, odgovorio joj je odgovorni dio mene.

‘Ma hajde, učit ćemo prije, a nakon utrke ćemo zajedno ponoviti’.

Približavao se taj datum, temperature su se smanjivale, a mi bivasmo sve uzbuđenije. Kupile smo tajice, tenisice, majicu ćemo dobiti. Što nam sve treba za neku utrku?

Što ćemo jesti prije utrke bilo je jedno od pitanja. Nismo znale ništa, ni kako se obući, kako se pripremiti, što jesti… Ako uzmemo šal, hoće li nam se ljudi smijati? Jedini cilj bio nam je da završimo utrku. Samo da nam ne bude slabo, da ne padnemo… Ako ćemo i biti zadnje, nije važno. Cijelo vrijeme držat ćemo se zajedno i nećemo se odvojiti ma što god bilo.

Podigle smo startne pakete i sve pomno proučile. Dan ranije pročitala sam sve časopise i savjete za trčanje. Nisam mogla zaspati. Samo da sve dobro prođe.

U Westin stigle smo 2 sata prije utrke. Dobro, malo je prerano, ali barem smo stigle na vrijeme, mislile smo. Uskoro su počeli pristizati ostali, gledale smo svu tu profesionalnu opremu, mišiće, tenisice… Ajme, točno se vidi da smo početnice, gle, čak i vodu držimo u ruci!

Mislim da je bilo nekih minus 2 stupnja, u glavi sam samo vidjela kako ću se prehladiti. Od svog tog uzbuđenja uopće nisam mogla misliti, pa sam zaboravila i rukavice. Pomislila sam kako ću se vratiti do garderobe i uzeti rukavice, ali kad sam konačno stigla do mjesta na kojem sam ostavila stvari shvatila sam da do svojih rukavica ne mogu doći. Neki još nisu ostavili svoje stvari, a moja torba, kako sam stigla rano, ostala je zatrpana s ostalima, skroz na kraju. Nisam mogla do nje. Trčat ću bez rukavica, ionako ćemo se zagrijati.

Plan je bio da odemo na organizirano zajedničko zagrijavanje, no odjednom, frendica je nestala. Ajme, gdje je? Tražim je u garderobi, u hodniku, na WC-u, odem van… Ljudi su se počeli zagrijavati, no nje nema! Ne mogu sama trčati, ajme kako ću sama trčati! Još 10 minuta do utrke, imam još samo malo vremena da je nađem. Čujem obavijest za trkače, da izađemo na start. Ajme gdje je frendica? Stanem na mjesto gdje smo stale do sad, napravim još jedan krug. Pet minuta do utrke. Zakasnit ćemo. Ja bez nje ne idem. A što ako je ona već tamo? Kako ću je naći u tom moru ljudi?

PREPORUKA  Nagrađena priča: Kako sam započeo s trčanjem

Evo je! Vidim tu kovrčavu kosu kako me čeka ispred garderobe, na mjestu koje sam prošla dva puta. Bacim joj se u zagrljaj. Mislila sam da sam te izgubila, ma kako ću trčati bez svoj frenda za trčanje?

Otišle smo do starta, startamo za. 3, 2, 1, bum! Krećemoooo! Želimo potrčati, no toliko je ljudi da nam treba nekoliko minuta da samo prođemo start. I konačno možemo trčati! Ljudi nas gledaju, zamotani u jakne, bodre nas. Ajde, možemo mi to. Trčimo lagano i čekamo da se ugrijemo, no još nam je hladno.

‘Ček, stani, ne mogu više’, hladno je, nismo još prošle ni pola, a ja trebam stati. Pluća mi gore, ne znam disati. Hodat ćemo. Joj ovaj fotografira, sad moramo trčati. Čujem netko iz publike viče kako stvarno moraš imati volje za ovo. Eh kad bih barem znao cijelu istinu, mislim si… Ovdje su ljudi, sad ćemo isto trčati. Ok, zavoj, nema ljudi, nitko ne fotografira, daj mi tu vodu! Evo još jedan kilometar, skoro smo tu! Bodri nas jedna gospođa, ‘Hajde cure, možete vi to. Ima pive na cilju’. Nemamo zraka, no smijemo se. Skoro smo tu, no još nam je hladno. I evo vidimo cilj, sad ćemo trčati. Trčimo, svi nas potiču, kako je ovo lijepo, osjećaš se važnim. Sad kužim zašto su sportašima važni navijači. Dođemo do cilja, uspjele smo!

Netko nam je dao medalje i ispunio nas osjećaj zadovoljstva i sreće. Dobile smo medalje! Imamo medalju! Skačemo, nismo znale da ćemo i medalje dobiti. I iako nam je hladno, ostajemo vani, slikamo se, pune smo adrenalina i mogle bi trčati još malo. Kako je ovo super, kada uspiješ nešto za što misliš da nikad ne bih mogao. Ponijela nas je ta pozitivna atmosfera, ostale smo još tamo na druženju. Osjećale smo se tako predivno, kao da možemo sve. I onda smo odlučile da od sada idemo na takve utrke. Trenirat ćemo zajedno i ići ćemo barem jednom u dva mjeseca na utrku.

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Kasnije smo se vratile u menzu (umirale smo od gladi), s majicama, kapicama i medaljama… Svi su nas primijetili, mislili su da smo sportašice. I bio je to lijep osjećaj. Ma što oni znaju kako smo mi to trčale? Sudjelovale smo, završile smo utrku i dobile smo medalje. To ostali vide. Ništa drugo nije bitno.

‘Dobro, sad ćemo učiti. Moramo ponoviti za ispit’, Zamotale smo se dekicama, popile čaj, uzele skriptu.

‘Ne mogu’, bila je prva rečenica koju smo izgovorile. ‘Još sam gladna’.

Puno smo naučile iz ove, naše prve utrke. Sad znamo da trebamo pojesti dobar, ali lagan obrok prije, jer ćemo biti gladne još 3 dana nakon. Znamo i da se trebamo zagrijati prije utrke i rastegnuti nakon trčanja. Znamo da mi to možemo i da nam se vrijeme dosta popravilo. Do danas smo sudjelovale na 4 takve utrke, a uskoro nas čekaju još dvije. Sakupljamo majice i medalje, poboljšavamo kondiciju i bez problema možemo se popeti uz stepenice.

I kad razgovaramo i netko kaže ‘Ajme, ali 5 kilometra je puno’, mi samo odmahnemo rukom, nasmijemo se i s ponosom kažemo, ‘Ma nije to ništa’.

Marta Bašnec

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top